PITANJA I ODGOVORI UŽIVO IZ VRINDAVANA SHREE GIRIDHAR DHAM ASHRAM, 29. OŽUJKA 2020.
U današnjem satsangu putem prijenosa uživo Paramahamsa Vishwananda odgovarao je na pitanja o proklinjanju, broju predanika, na koga se treba usredotočiti te kako ljubav transformira.
Jai Gurudev! Dobro došli!
Danas sam razmišljao što podijeliti s vama. Bila je jedna smiješna situacija.
Vidite, svaki dan kada jedemo, dolaze majmuni. Majmuni u Vrindavanu vrlo su poznati po krađi svega. Kad odete na tržnicu, ukradu vam naočale. Iako trenutno nema puno ljudi, kad vam ukradu naočale, automatski morate baciti sok na njih ili nešto slično kako bi isputili vaše naočale. U posljednje vrijeme sve su tržnice zatvorene, a ljudi zapravo nema u blizini i kad ljudi šetaju, uvijek bacaju stvari okolo. Dakle, majmuni se motaju okolo jer znaju da kuhamo hranu za 50 ljudi. Upravo sam slikao, oslikavao oči na božanstvu, a u kuhinji smo čuli neku buku. Jedan predanik je prošao tuda i nije ništa vidio. I dalje sam čuo zvukove, otišao sam u kuhinju i bila su dvojica ondje. Jedan mali majmun stvarao je buku vani samo da bi odvratio pažnju ljudima, a jedan veliki je uzimao sve što je mogao i trčao vani! Bilo je zaista smiješno! A isto tako, morali smo ih potjerati. Kažem vam, tako je smiješno, ovi majmuni su tako inteligentni, sjede ovdje i prave buku. U posljednje vrijeme ne dolaze ovdje, što je zadivljujuće, kad imamo satsang. U suprotnom ih možete čuti tijekom satsanga kako hodaju uokolo ili vidjeti da gledam gore u njih.
Eto, to se događa i… ah da, jučer je bilo prekrasno, jer smo jučer navečer imali pizzu, a svi predanici su dobili dvije pizze. Napravili su više od 100 pizza. Napravili smo to na ugljenu i, nevjerojatno, bilo je jako lijepo. Sam sam bio impresioniran. Pa vidite kako divnu karantenu imamo ovdje u Vrindavanu. Siguran sam da i vi imate tako čudesnu i divnu karantenu kod kuće, i stvarno, siguran sam da uživate. Svake večeri imamo kviz o različitim temama: Bhagavad Gita, Bhagavatam i tako dalje. Stvarno je vrlo edukativno. To biste trebali i vi raditi. A ponekad gledamo neke lijepe filmove o svetcima. Dakle, prilično smo zauzeti ovdje u Vrindavanu. Siguran sam da biste se svi složili.
U pričama o glavnim utjelovljenjima Vishnua toliko je ljudi proklinjalo jedni druge desno, lijevo i u sredinu. U svemu se jasno vidi kako kletve ne samo da su se ispunile, već su se trebale ispuniti. Događa li se to i danas ako netko proklinje nekoga drugoga?
Zapravo, mudraci ne bi tako nasumično proklinjali. Ako ste obrazovani u tom društvu, ako ste stvarno proučavali vedsku kulturu, vidjet ćete da je prokletstvo zamaskirani blagoslov, pogotovo kada dolazi od mudraca, svetca. Naravno, nećete to primijetiti kad ga čujete ili kad ga čitate, jer je sama riječ “prokletstvo” vrlo grozna stvar. Ali blagoslov može doći na više načina. I uglavnom blagoslov dolazi na načine koje ne očekujemo. Znači, prokletstva se još uvijek događaju? Da. U današnje vrijeme ljudi čine više uvreda nego što čine nešto kako bi dobili blagoslov! Zbog toga na sebe navuku više kletvi.
Uglavnom tko – proklinje – koga danas si ti! Proklinjete sebe kako razmišljate, tako i svojim postupcima. Naravno, ako povrijedite nečije srce, automatski ćete biti prokleti. Kad nekoga povrijedite, ne osjeća srce te osobe bol. Zapravo, to je sama atma. Koliko puta u životu netko povrijedi nekoga, svjesno i nesvjesno? Puno puta! S vašeg gledišta mislite: „Da, ja radim nešto dobro.” Ali što je s tom osobom koju povredite? Ne znate što je unutar te osobe.
Dakle, da, kletve se još uvijek događaju. I kad, primjerice, stvorite uvrede prema majstoru i predanicima, naravno, onda vas se proklinje. Ali majstor ili predanik neće ići okolo i reći vam: „Oh, proklinjem vas zbog ovoga i onoga.“ Ali to se događa prirodno, jer je prokletstvo iz same atme, ne prepoznajući milost koju vam je Bog dao da budete u blizini te osobe i što morate naučiti među tim ljudima.
Vidite, u životu nećete dobiti samo dobre ljude oko sebe. Pronaći ćete sve vrste ljudi. Majstor pokazuje put ljubavi, ali na vama je stvarno da to naučite prihvatiti i hodati tim putem.
Dakle, vratimo se na to pitanje o mudracima koji proklinju. U stvarnosti, njihovo prokletstvo bilo je dugoročno planiranje kako stvari moraju biti. Jedno od lijepih iskustava te kletve je Gandhari, majka Kaurava, nakon što su sva njena djeca ubijena u ratu Mahabharate na bojnom polju Kurukshetre. Svi su bili mrtvi. Na kraju rata, svi su došli zatražiti blagoslov kralja, ali i kraljice, jer nisu imali neprijateljstva prema njima. Ali vidite, majčino je srce bilo tako ispunjeno gnjevom, kada je Krishna došao onamo, pred kraljicu, kao majka nije se mogla suzdržati i rekla je: „Ti si gospodar svemira. Mogao si promijeniti sve pucketanjem prsta, ali zašto nisi promijenio?“ Od bijesa je proklela Krishnu govoreći: „Cijela Tvoja generacija, sva će Tvoja djeca biti ubijena na isti način kao što su ubijena i moja djeca. Tvoja dinastija će okončati.”
A Krishna je radosno rekao: „Majko, prihvaćam to.“ On, sam Vrhovni Gospod, prihvatio je to prokletstvo od Gandharije jer je to bio plan kako On treba napustiti ovaj svijet. To je dugoročno planiranje. Kao što uvijek kažem, ljudi imaju kratkoročno planiranje, Božansko ima dugoročno planiranje. To je prokletstvo postalo Gospodu sredstvo da dovrši svoje utjelovljenje u ovom svijetu.
Zatim je uslijedila priča o tome kako su se Krishnina djeca međusobno svađala zbog prokletstva koje su primili kad su ismijavali mudraca: jedan se dječak pretvarao da je trudan, a stavili su mu malj i mužar unutar njegove haljine pa je otišao k mudracu i rekao: „Mudrače, molim te, blagoslovi nas, trudan sam.“ I (samo da skratim priču), mudrac je shvatio da ga ismijavaju pa je rekao: „Neka tako bude“’i prokleo ih je. To je dijete (Samba mu je bilo ime, zar ne?) zatrudnjelo i tada kad je morao roditi, porodio je metalnu kuglu koju su zdrobili i bacili u more. Riba ju je pojela i dio metala je ušao u njih, jer su ga potpuno mljeli u prah. Metal se također raspršio okolo na neku travu i s tim je izrasla neka vrsta korova. To je postalo predmet tog prokletstva. Za kraj priče započeli su međusobne borbe i ubili su jedni druge.
Ovo je samo da vam pokaže kako prokletstvo može biti dugoročno planiranje da Božansko ode. Nije svako prokletstvo zaista grozno prokletstvo. Uvijek je to onako kako shvatite. Prokletstvo također može biti blagoslov. Slično možete vidjeti u mnogim životima kad vam život ide naglavce, prokleti ste. Kažete: „Oh, zbog čega sam proklet?” Ne vidite nikakvo rješenje, ne vidite ništa. Vidite potpunu tamu i vidite da se sve raspada. Ali kasnije u životu kad pogledate unatrag, vidite da je i to bio blagoslov, jer bez obzira što se dogodilo u vašem životu, to iskustvo vas je dovelo do mjesta na kojem se sada nalazite. Dakle, nije uvijek loše. To je ujedno i blagoslov.
Rekao si da su Tvoji predanici Tvoja obitelj i da si došao zbog njih. Postoji li ograničenje ukupnog broja iniciranih predanika koje ćeš imati? Koliko bi ih moglo biti za vrijeme Tvog života?
Gledajte, nisam ovdje da skupim inicirane predanike. Može biti da je netko predanik, ali nije iniciran. Dakle, ne možemo reći da su samo inicirani predanici predanici. Oni koji slijede ono što govorim, oni su predanici. Dakle, može ih biti milijun, može ih biti dva milijuna, može ih biti deset milijuna, može ih biti milijarda, to nije važno za mene. Vidite? Dakle, nisam baš zabrinut za brojke.
Ono što me brine je kako se oni transformiraju. Dakle, ako se jedan od njih stvarno transformira, to mi je dovoljno. Što je zapravo prilično rijetko. Recimo da sebe nazivate predanikom – u redu? Što znači biti predanik? To nije samo dobiti inicijaciju. Vrlo često čujete ljude kako samo kažu: „O, da, ja sam inicirani predanik.“ Ali ipak, taj predanik ne zna ništa o svom putu. Kada govorimo o Sri Sampradayi, o bivanju vegetarijancem… vrlo često vidite da slijede određene principe kad kažu: „Da, ja sam predanik”, ali ipak, da bi se bilo predanik, riječ “predan” znači „Ja sam vam predan tebi“, „Dajem sebe tebi“; to je vrlo važno shvatiti: „Nudim sebe tebi.“
Pa, kad se ja ponudim tebi, ne pripadam sebi, pripadam tebi. Poput gurua, kada primite inicijaciju, guru nudi sebe učeniku, predaniku. Ali predanik treba također primiti gurua. Na isti način na koji se predanik nudi stopalima gurua, to se događa u oba smjera tijekom inicijacije, ali guru zna kada se guru nudi predaniku.
Zašto se guru nudi predaniku? Za spas tog predanika, da bi napredovao i postigao stope Vrhovnog Gospoda, tako da je pogurnut prema gore. Guru gura predanika i kaže: „Idi na Gospodova stopala.” No, ima li predanik isti cilj? Predanik u tom trenutku mora postati ponizan i dopustiti guruu da ga pogura. Za to je vrlo važno imati određeno razumijevanje svog puta. Vrlo je važno imati znanje o svom putu.
Biti bhakta nije samo stavljati tilak ili nositi lijepu odjeću te ići okolo i govoriti: „Da, ja sam predanik.” Ne! Što se s vama događa unutra, iznutra? Predanik ima to unutarnje putovanje, onu unutarnju vezu s Bhagavanom. To je ono što čovjeka čini predanikom.
Zato čovjekov um mora u potpunosti biti zaokupljen poštovanjem stopala Majstora i zaista shvatiti što to znači. Nije samo ponuditi cvijet; s tim cvijetom nudite svoju predanost, nudite svoju ljubav, nudite dio sebe. A kad ponudite dio sebe, postajete ponizni, ispunjeni ste ljubavlju i odražavate svog gurua.
Predanik u svakom trenutku odražava majstora. Vrlo često dok sam putovao Indijom, primjećivao sam neke učenike (ovdje ne koristim riječ predanik, koristim riječ učenik) određenog gurua, sliče jedan drugome. Guru i shishya izgledaju slično. Automatski znate da je ta osoba učenik “toga i toga”, zbog boje – ne govorim o fizičkoj boji trenutno. Ne očekujem da će Swami Revati početi sličiti meni. Morao bi doista imati dobre tetovaže na svojoj koži! Kvaliteta, unutarnja kvaliteta odražava se kroz predanika. Unutarnja kvaliteta, majstor, odražava se kroz predanika. Koliko se predaju majstoru, cijeli im se stav mijenja i počinju sličiti guruu.
Oni nisu postali guru. To mora biti vrlo jasno, jer često vidite da ljudi to pogrešno shvaćaju. Oni ne postaju guru, ali počinju nalikovati guruu u svojim gestama, načinu na koji govore, jeziku koji govore. Tada također vidite da poniznost i ljubav počinju isijavati kroz njih. Ovo je kvaliteta predanika i kvaliteta učenika, a također i sljedbenika. Kao što sam rekao na početku, nisam ovdje da skupim broj ljudi. Ali dužnost je svih čiji se život transformirao transformirati život drugih. Kad imate određeno svjetlo u sebi, ne možete ga držati skrivenim. Kao što je Isus rekao u Bibliji, kad imate svjetlo, ne stavljate ga ispod stola ili ispod ormarića, već svijetlite tu svjetlost.
To je predanik.
U Tvojim komentarima Sri Guru Gite piše da moramo usredotočiti svoj um na guruova stopala. Moj ishtadev je Krishna i pjevam ‘Om namo narayanaya’. Moj um je zbunjen. Ne znam na koga se treba usredotočiti. Na koga moram u svakom trenutku usredotočiti svoj um?
Pa, guru ti je dao određenu sadhanu koju treba učiniti, zar ne? Dakle, tvoj ishtadev je Krishna. Dakle, postoji li razlika između Krishne i Narayane? Ne, nema razlike između Krishne i Narayane. Narayana je Krishna, Krishna je Narayana. Dakle, na što morate usredotočiti svoj um?
Prvo, ujutro kad se probudite, morate usredotočiti svoj um na stopala majstora. To je prvo što biste trebali učiniti. Ako to učinite ujutro, tada možete nastaviti pjevati Om namo narayanaya i štovati gospoda Krishnu. Zapravo nema razlike između to troje. Guru je predstavnik Narayane. Bhagavan ga je poslao kao podsjetnik na svoju ljubav i samilost i On je došao. Guru je došao kao podsjetnik na mjesto na koje bi se treba usredotočiti čovjekov um. Um predanika usmjeren je na stopala gurua. Usredsređujući svoj um na stopala gurua, guru vidi da je on spreman štovati Gospoda u obliku da bi mogao izgraditi određeni odnos.
Cijelog života smo u stanju odnosa, zar ne? Što god učinimo, to radimo kroz odnos. Dakle, naravno, mantra je važna, jer ne možete nositi okolo svoje božanstvo. Sa sobom nosite božanstvo u obliku imena. Dakle, na što se usredotočuje vaš um? Na stopala majstora i na vaše božanstvo. To je što um može razumjeti.
Može li se vaš um usredotočiti na ime? Ime nije opipljivo. Ime je vibracijsko. Dakle, vaš se um ne može usredotočiti na određenu vibraciju. Vibracija vas transformira iznutra i izvana. Kroz vašu svjesnu svjesnost stvari (što znači da je vaš um vrlo aktivan i znate koliko brzo vaš um može preskočiti s jedne na drugu stranu), možete se usredotočiti samo na dvije stvari koje su za vas fizičke i materijalne, a to su najprije stopala majstora i oblik vašeg ishtadeva. Inače, iako je uvijek lijepo u početku kad započnete svoj duhovni put, uvijek je radosno i veselo, i imate entuzijazam u sebi, ali šta se nakon toga događa? Taj entuzijazam blijedi; postaje prirodno, normalno.
U Bhagavad Giti, u 11. poglavlju, u stihu 45, to jasno vidimo kada je Bhagavan Arjuni pokazao svoj kozmički oblik. Što Arjuna govori? On kaže: „Gospode, molim Te, vrlo sam sretan što sam vidio Tvoj kozmički oblik, vrlo sam radostan zbog tog oblika, ali me straši, drhtim od tog oblika! Molim Te, vrati se na onaj oblik na koji sam navikao, onaj slatki oblik.“
Kada krenemo našim duhovnim putem, u njemu vlada entuzijazam: „Želim nešto učiniti, želim to promijeniti, želim to promijeniti”. Imate dugi popis. Onda to radite mjesec dana, dva mjeseca, jednu godinu. Tada počinje blijediti, a vi kažete: „Dobro, da, u redu, moja svakodnevna rutina se pojavljuje.” Tako je koncipiran vaš um. Ako se ne usredotočite na pravac, na fokus: „Ovo je zaista moj cilj i želim samo to”, ono će izblijediti.
Isto kad je Arjuna izveo ovu molitvu Bhagavanu Krishni, rekao je: „Molim Te, daj mi darshan, ovaj je oblik užasan, vrlo sam uzbuđen.“ U njemu vlada uzbuđenje, ali što onda? Um se pokreće, počinje se pojavljivati strah. „U redu, sad kad sam vidio ovaj kozmički oblik, vidio sam tko si Ti uistinu, ne mogu se nositi s tim.” Vrlo često ljudi kažu: „Bože, molim te, daj mi Sebe, daj mi Sebe.” Bhagavan kaže: „Ok, dolazim”, biste li se mogli nositi s Njim? Ako nemate nikakav odnos s Njim, nikada se nećete moći nositi s Njim. Čak se ni oni koji imaju odnos s Njim ne mogu nositi s Njim. Zato se prije toga molio: „Molim Te, oprosti mi.“ Pitao je Bhagavana u 11. poglavlju, u 44. stihu: „Molim Te, oprosti mi! O, dragi Gospode, molim Te; oprosti mi! Ako sam, na bilo koji način, uvrijedio Tebe, oprosti mi! Baš kao što otac oprašta svom sinu, baš kao što prijatelj oprašta svom prijatelju, kao što ljubavnik oprosti svojoj voljenoj, oprosti mi! Molim Te za taj oprost.”
I opet se radi o našem odnosu. To je odnos koji smo imali kroz mnogo utjelovljenja. Ono o čemu mislimo da znamo dolazi do točke kada kažemo: „Da, ne znam ništa. Oduvijek sam imao određenu koncepciju o stvarima koje znam jer sam negdje pročitao, negdje sam ih čuo.” Ali predanik shvaća tijekom života da ništa ne zna. Jedino što je poznato je samo da se “moram čvrsto držati za stopala gurua i Boga.”
U čovjekovom životu postoje dvije vrste bhakti. Imamo aishwarya-bhakti i madhurya-bhakti, dvije vrste bhakti.
U aishwarya-bhakti imamo svoj odnos, ali stojimo daleko jedan od drugog. Ovdje sam, radim sve u skladu s Tvojom voljom. Baš kao kralj. Kralj je u svojoj palači i svi su se pokorili kralju. Oni će imati posvećenost u svojoj službi, ali tu bliskost ne mogu imati u svojoj službi. (Napominjemo jedno: usluga je ista, ali te intimnosti, tog odnosa, te bliskosti nema.)
Tada imate madhurya-bhakti. Madhurya-bhakti je obično podijeljena u četiri koraka. Dakle, imamo: dasya-bhakti, sakhya-bhakti, vatsalya-bhakti i madhurya-bhakti. Dakle, dasya-bhakti je kada imamo određeni osjećaj služenja, mi smo sluge Gospodu. Kao Hanumanji, zar ne? Kao i predanici.
Sakhya-bhakti je još intimniji. To je poput prijatelja. Često svetci Boga vide kao prijatelja. Smiješno je to što takav odnos prema Bogu pruža samo vedska tradicija. Druge tradicije to ne daju. Tko može reći: „Da, Bog je moj prijatelj?“ Nitko to ne može reći. Jer ako u sebi imate strah, ne možete Boga nazvati svojim prijateljem; ne možete reći: „Bojim se svog prijatelja.” Ne, s prijateljem imate određeni odnos; postoji otvorenost, neko razumijevanje koje glasi: „Prijatelj me razumije više nego itko drugi. Dakle, sve mogu reći svom prijatelju. Mogu se ponašati na određen način sa svojim prijateljem, ako vam je drag. Tvoj prijatelj neće imati osudu jer će uvijek biti tu zbog tebe. Bez obzira na sve, bez obzira kako ste, vaš prijatelj uvijek će biti tu za vas. Taj odnos vidite jasno s gopikama iz Vrindavana s gospodom Krishnom. Mogle su nositi Krishnu na svojim ramenima. Mogle su jesti i dati Krishni ostatke, a Krishna bi to rado prihvatio. One bi udarale Krishnu, a Krishna bi njih udarao. Trčale bi za njim; izvodile bi s Njim svakakve nestašluke. Takvi nestašluci, to je naklonost koju prijateljstvo ima. To, ‘das’ ne može učiniti; sluga ne može to učiniti.
Zatim vatsalya-bhava. Ne može svatko imati vatsalya-bhavu. Ovo je samo po sebi jedinstveno jer prihvaćate Vrhovnog Gospoda kao dijete. Vidite u Njemu dragost da Ga ne možete drugačije vidjeti. Ne možete Ga vidjeti kao prijatelja, ne možete Ga vidjeti kao slugu, ne možete Ga vidjeti kao ljubljenog, vidite Ga samo kao dijete.
Znate, u određenim sampradayama obožavaju dijete Krishnu. Imaju tu predanost: „Ovako želim Tebi služiti.“ Njemu služe kao bebi Krishni. Oni imaju u sebi ovu vatsalya-bhavu, bhakti kakvu roditelj ima, kao što to imaju Nanda i Yashoda, Dasharatha, i tako dalje. Mnogi svetci također imaju, ali to je prilično rijetko. Tada imate madhurya-bhakti. (U drugim tradicijama, rekli bi madhurya-bhava.) Ta je bhakti jedinstvena: to je ono za čim naša duša čezne. Ta bhakti koju vidite kod gopika iz Vrindavana, to je ono što one imaju za Krishnu. To nisu imale samo gopike Vrindavana, već mnogi veliki svetci, ljubavnici Gospoda, kada Bog postaje njihov ljubavnik. To osobi donosi još dublju intimost: „Ja ne živim svoj život za sebe, živim svoj život za svojeg Voljenog i sve što radim je da ugodim svom Voljenom.“
Vidite, pogotovo kada ste svježe zaljubljeni, vaš um neprestano razmišlja samo o vašem voljenom. Gdje god bili, što god radili: „Što on radi?“ Ili „Što ona radi?“ Vaš um je u potpunosti zaokupljen prisjećanjem na voljenu osobu. Dakle, ova vrsta bhakti je također prisutna.
S ovim dvama oblicima bhakti, aishwarya-bhakti i madhurya-bhakti, osoba stvarno može štovati stopala majstora i Boga, sve dok ovdje [glava] i ovdje [srce] ne budete jasno da nema razlika između stopala gurua i stopala samog Gospoda. Bez stopala gurua nikada ne biste dosegli stopala Gospoda. Ali jedino ste milošću koju vam je Bhagavan dao kroz gurua, došli tamo gdje sada jeste.
Govoriš nam da se volimo i da je Bog ljubav. Nažalost, kada se ljudi zaljube ili su u vezi, često postanu vrlo rajasični zbog privlačnosti jednog prema drugome, ali u Giti Krishna nam govori da transcendiramo i nadiđemo sve gune. Dakle, evo mog pitanja: Je li ljudska ljubav uvijek vodi u te osobine ili možemo naučiti voljeti transcendentalno čak i u odnosu?
Postoji mnogo veza koje, jer imate određenu sklonost, počinju rajasičnom kvalitetom, zar ne? Zbog toga što ljudi tako žive svoj život. Ulaziš u svoju svakodnevnu životnu aktivnost i želiš da život bude normalan, recimo, svjetovni život, sve dok ne shvatiš da život nije samo živjeti tako – jer i životinje žive tako. Pa, kad uzmemo svežanj, kad odlučimo uzeti svežanj ovih rajasičnih osobina, sve to sastavimo i predamo Božjim stopalima i kažemo: „Da, ali spreman sam da se ta transformacija dogodi, spreman sam za – možete vidjeti da se u životu predanika vrlo često njihov život transformira nakon što stignu na svoj duhovni put. Shvaćaju da: „Da, ne želim više živjeti takav život. Živio sam takav život, je li mi taj život donio istinsku sreću? To postaje samo rutina, samo svakodnevna rutina. Radim istu stvar svakodnevno, s istim sam ljudima, pričam o istim stvarima.”
Koliko ljudi živi takav život? Čitav svijet živi takvim životom. Ali kad krenete duhovnim putem, pozvani ste transformirati svoj život, uzdići se izvan tih ograničenja, postići nešto dublje. To je kada radite svoju sadhanu i potpuno kažete: „Da, predan sam.” Pogotovo ako su svi – muž, žena, djeca – na putu, lakše je. U protivnom će se jedan početi transformirati, a drugi se nikad neće moći nositi s tim.
Kad se počnete uspinjati ljestvama duhovnosti, odvajate se od normalnosti stvari, jer kada ste na razini normalnosti, gledate jedni druge i imate određeno razumijevanje jedni drugih. Ovaj razumije ovog, ovaj razumije onog. Ali kad počnete duhovno rasti, to se odvaja. Razumijete što je dolje, ali dolje ne možete razumjeti što je gore. To je kada idete stubama, ali kad ste dolje, ne znate što se događa na krovu ili potkrovlju. Dođete u sredinu i vidite iz određenog ugla što se događa, ali nemate jasan pogled na ono što se događa. Dolje nemaju pojma što se događa, ali dobili ste određen pojam što se događa. Čak je i ta transformacija između dolje i u sredini velika razlika.
Dakle, što više rastete i stižete do gornjeg kata, to vam je jasan pogled na cijelu stvar. Kad imate jasan pogled na ono što se događa gore, imate pojma, imate razumijevanja. Ali oni koji su dolje, nemaju to razumijevanje. Čak i ako im pokušate objasniti, oni neće razumjeti što se događa.
Važno ih je razumjeti i da nisu svi na istoj razini duhovnosti. Oni koji stvarno odu iznad toga imaju još jasnije razumijevanje samog života.
Jedno je vrlo važno: dijeliti. Želi li osoba slušati ili ne, pokušajte to razumijevanje podijeliti jezikom koji ljudi razumiju. Vidite, kad idemo duhovnim putem, govorimo različitim jezikom. To je jezik koji netko tko se nalazi u rajasičnoj guni ili u samom svijetu neće razumjeti. Ako zaista želite dati malo znanja o duhovnosti svjetovnim ljudima, pokušajte koristiti njihov jezik razumijevanja. Koristite stvari koje oni razumiju kako bi im objasnili.
Jai Gurudev svima!
Izvorni govor na engleskom pročitajte ovdje.
