PITANJA I ODGOVORI UŽIVO IZ VRINDAVANA  SHREE GIRIDHAR DHAM ASHRAM, 2. travnja 2020. Današnji satsang sadrži odgovore Paramahamse Vishwanande o našem odnosu s Bogom ovdje na Zemlji i u Vaikunthi, promjenama u percepciji tog odnosa, padu s duhovnog puta i što je ispravan odgovor na pitanje što želiš. Jai Gurudev svima! Danas je Ram Navami, rođendan gospoda Rame, a proslavili smo na vrlo jednostavan i miran način rođendan Rame. To je prvi put da smo proslavili Ram Navami na tako jednostavan način „s ne mnogo ljudi“. Jer svake godine Ram Navami slavimo na veličanstven način. I bilo je lijepo, bilo je i jako slatko. Kao što sam već rekao, ovo je prvi put da smo proslavili Ram Navami prema vremenu rođenja Rame! Pogotovo što smo ovdje u Vrindavanu, veliki je blagoslov i da, upravo sada, ovdje, možete čuti sve ashrame. Svi pjevaju, što je Vrindavan kakav je bio, a ne tihi Vrindavan, tako da je zapravo živo i stvarno lijepo čuti sve ashrame i sva pjevanja koja se događaju oko nas. Vidite, gospod Rama je došao prije otprilike 10 000 godina i ovdje se rodio. I kao veliki kralj, učinio je mnogo. Donosio je ljudima znanje: kako živjeti, kako brinuti jedni o drugima i tako dalje. A On je bio ličnost kojoj se dive. Kada gledamo Njegov život, mnogo je patio, da, ali trpio je da bi održao svoju riječ koju je dao svome ocu i nadahnuo mnoge. Zašto se kroz sve ove godine hvalila Ramayana? Možete čuti mnoge priče mnogih ljudi, ali utječu li te priče na vas? Mnogi mogu napisati mnogo priča, ali zašto je ono što je napisao Valmiki imalo takav utjecaj na narod? Zašto je život velikih ljudi poput gospoda Krishne, gospoda Buddhe i tako dalje imalo takav utjecaj na ljude? Zašto i dalje na njihov život gledamo kao na nešto nadahnjujuće? Zato što, najprije, nisu živjeli svoj život za sebe. Živjeli su svoj život služeći čovječanstvu, kao podsjetnik čovječanstvu o onome što zapravo jest život, a ne samo površno življenje. Stvorio je dubok utjecaj na život svakog pojedinca; to još uvijek čini i uvijek će utjecati. Za one koji čuju Ramayanu i uđu dublje u nju, dodirnut će i promijeniti nešto u njima. Čujete i druge priče vrlo velikih ličnosti, ali to vam ne utječe na život, to ne dodiruje vašu bit. Zbog toga ovi sjajni epovi nose određenu vibraciju. U hinduističkoj tradiciji kažemo da je i Bog u obliku svetih spisa. Imamo takvo poštovanje prema svetim pismima, jer spisi, u usporedbi s drugim knjigama, preobražavaju ljudsko biće iz normalnog svjetovnog ljudskog bića u božansko biće. Na ove spise ne bismo trebali gledati s intelektualnog stajališta jer kada to gledamo s intelektualnog stajališta, posebno na Zapadu, vrlo često ljudi imaju drugu vrstu shvaćanja stvari. Umjesto da ih cijene i urone u njih, ne, oni to moraju analizirati, oni to moraju razumjeti. OK, analiziraš to, razumiješ, što će to tebi učiniti? Hoće li to nešto promijeniti u vama? Ne, neće! Jer na to gledate s intelektualnog stajališta. Vidite, vaš intelekt, um i ta mudrost ograničeni su sferom materijalne stvarnosti. Dakle, vi to razumijete na materijalni način. Zbog toga, čitajući ih, slušajući ove svete spise, morate zaroniti u svoje srce. Neka taj um zaroni duboko unutra. Tada ćete imati drugačije razumijevanje i tada će doći do transformacije. Često pitaš ljude: „Šta želiš?” Mnogi su ljudi davali različite odgovore. Čak se i u shastrama to pitanje postavljalo u mnogim situacijama. Kad je Prahladu postavljeno to pitanje, odgovorio je da ne želi ništa. Postoji li ikad pravi odgovor na to pitanje? Pa, Prahlad je sam dao odgovor, kao što ste i vi u svom pitanju rekli. Vidite, postavljanje pitanja je vrlo ljudski način. Kad netko dođe i pita vas: „Što želiš?” automatski vam se pojavi u umu: „Želim nešto.” Ne? Dakle, ta ‘želja’ ograničava sve mogućnosti onoga što vam je Bog voljan dati. Zato je kad je Prahlad rekao Nrsingadevu: „Zašto – što želiš?” Nrsingadev je tri puta ponovio to pitanje. Zasigurno je Prahlad Maharaj rekao: „O, Bože moj! Kažem ti, Baba, ne želim ništa! Ti, sam Vrhovni Gospod, došao si. Izašao si iz tog zida na tako zastrašujući način, ubio si mog oca, što drugo mogu tražiti od Tebe? Iz milosti, Ti daješ; netraženo, daješ svom predaniku, a sad me pitaš što želim?! Kažem Ti da ne želim ništa.” Dakle, Prahladin je odgovor vrlo moćan i vrlo snažan, čak i ako Bhagavan zna da svi imaju određenu želju. Svi, čak i mudraci, rishiji, kad god rade pokoru, uvijek je za nešto. Neki se mole: „Oh, daj mi ovo“ ili „Daj mi to.“ U umu uvijek nešto tražimo: „Oh, daj mi inteligenciju, daj mi znanje, daj mi to i daj mi to.“ Ne! Zapravo, ono što moramo naučiti je da, što god je Njegova volja, neka se to i dogodi. Mislite li, pitajući i pitajući, naravno da ćete dobiti? Rečeno je, pitajte, dobit ćete. On će vam dati. On je obilje milosti, obilje milosrđa i dat će vam ga sve dok stvarno ne shvatite zbog čega ste ovdje. Bhagavan Krishna u Giti je to rekao. U 10. poglavlju, u 10. stihu, On je to lijepo rekao: „Oni čiji se umovi Meni predaju s ljubavlju i predanošću, na njih izlijem milost. Dajem im milost mudrosti, milost znanja kojom Me mogu postići.” Vrlo lijepo je rečeno, u 10. poglavlju, u 10. stihu Bhagavan Krishna je sve stavio u taj stih. Rekao je da nije ništa u pitanju. Što god pitaš, tvoj um, tvoj intelekt, pa čak i razumijevanje te mudrosti koju dobivaš, sve je ograničeno područjima ove stvarnosti. Kada kažete da nešto razumijete, onda nešto shvaćate samo do određene točke razumijevanja na ograničen način. Pitanje se također temelji na ograničenom putu. Ovdje je rekao: „Oni čiji se umovi predaju s ljubavlju i predanošću…“ rekao je: „…taj se um mora transformirati u predanost.” Što je predanost? Predanost znači predati se. Ako ovdje kažete: „Dobro, da, radim puju svom božanstvu, predajem se.” Ne! Taj se um mora predati. Sve dok se taj um ne preda, milost ne dolazi. Rečeno je da “oni čiji su umovi predani s ljubavlju i predanošću Meni”, pa to znači i um koji se preobrazio. To više nije ‘ja’ koji želi nešto razumjeti, to više nije ‘ja želi nešto učiniti, to više nije ‘ja želim nešto od Tebe, Gospode. Nije da sam Ti predan jer želim nešto od Tebe. Spreman sam prihvatiti sve što izliješ na mene.” Vrlo je moćan, iako ne zvuči toliko snažno, ali zapravo je vrlo moćan. Vidite, koliko je potrebno da sve prihvatite od Boga? To je vrlo moćna stvar jer vrlo često kažemo: „Da, oh, želim ovo, Bože, i želim to, Bože. Volim Te, Bože, i sve ću prihvatiti.” Ali kad vas testira, onda vidite koliko ljubavi imate prema Njemu, koliko Ga prihvaćate. Zato je on to rekao. Vidite, ljudi pitaju i pitaju, ne znaju što traže. Jednom je jedna osoba rekla: „Želim Boga”, da, svi žele Boga. Reci mi tko ne želi Boga? Sva utjelovljenja vas koji ste ovdje ste za postizanje Boga, ali jeste li spremni da Ga primite? Možete li se nositi s Njim? To je druga stvar. I isto tako, jedno je da, stalno pitamo, želimo Boga, želimo ovo, želimo ono, ali moramo shvatiti da imati Njega možemo samo Njegovom milošću. Naš vlastiti trud je u tome beskoristan. Čovjek može meditirati, može pjevati, može bilo što raditi, ali jedino što možete učiniti je transformirati svoj um i učiniti da vaš um s ljubavlju služi Njemu. Da On svoju milost izlije na vas u potpunosti je Njegova volja. Kad vidi da ste spremni, podarit će vam tu milost. Zato je u drugom dijelu tog stiha rekao: „Dajem im milost tim znanjem, jer će Me dostići, oni Me mogu dostići”. Što znači da postoje neki koji ga mogu postići, a neki ne mogu doći do Njega. Kako primamo tu milost vrlo je važno. Dakle, pitati: „Bože, daj mi sebe, otkrij sebe”, nije pravi stav. Samo služite i mislite na Njega. Vratimo se na razgovor Prahlada i gospoda Nrsingadeva, to je tako lijep razgovor, jako dugačak razgovor koji traje. (Ne znam hoće li sada izići sav ovaj razgovor, ali svejedno …) U jednom trenutku, Prahlad je pitao Nrsingadeva: „Prabhu, ti si gospodar univerzuma… (ovdje mu se obratio kao ‘prabhu’), reci mi. Što je sluga? Kakva je uloga sluge?” Ovdje je pitao Nrsingadeva i rekao: „Gle, sluga je ovdje da ugodi učitelju. Da ili ne? Što god sluga učini samo je da ugodi učitelju. Ako ste dobar sluga, to je dharma sluge, dasya-bhava. Oni koji imaju služiteljski bhav u sebi, oni su ovdje da ugode učitelju. Ne radi se o zadovoljenju sebe, već o onome što učitelj želi. Zatim mu reče: „Gledaj, sve što imam sve je materijalno, sve je vezano ograničenjem. Dakle, što ti mogu ponuditi, a što već nije Tvoje? Sve je Tvoje. Nemam Ti što ponuditi, a ipak, od mene tražiš da nešto zatražim od Tebe?! Ja sam tvoj sluga, kako da nešto tražim od Tebe? Daješ mi sve što Ti je ugodno.” To je uloga sluge: prihvatiti ono što učitelj… Ovdje govorim “učitelj”, molim vas, nemojte misliti na to kao na gospodara i na njegovog rob. Ne, nema nikakve veze s tim. Ono što upravo sada govorim o učitelju, govorim o onima koji doista brinu za ljude. Često, kada govorimo o gospodaru i sluzi, oh, to je šokantno, posebno u zapadnom umu. Oni to uspoređuju u kolonijalno vrijeme s gospodarom i robovima. Ne, nema nikakve veze s tim. Eto, sluga se nudi voljno; ta spremnost: „Želim ti služiti, nemam ništa drugo, nije da očekujem nešto od Tebe. Spreman sam predati Ti se u potpunosti.“ Ta volja služenja. U usporedbi s ropstvom, ropstvo je drugačije. Osoba je prisiljena služiti, htjela to ili ne. Sluge u dasya-bhavi – Prahlad, Hanumanji – imaju taj bhav unutra: „Želim Te služiti, samo Tebe, nikoga drugog!” Prahlad Maharaj reče Nrsingadevu: „Ovo je uloga sluge. Želim služiti Tebe, radim sve da služim samo Tebe. Kako sluga može nešto zatražiti od gospodara? Ne može. Sluga, dobar sluga, nikada ništa ne traži od gospodara i prihvaća sve što mu gospodar ponudi.” Nrsingadev se složio s tim, ali opet je postavio pitanje: „Što želiš? Što ti mogu dati?” Rekao je: „Baba, kako da ti pomognem da razumiješ?” Zatim je rekao:  „U redu, ako mi želiš nešto dati, prabhu, daj mi blagoslov da nikad ništa ne tražim od tebe.” Stjerao je u kut Nrsingadeva. Prahlad je tražio blagodat, a pošto je zatražio, Nrsingadev mu je morao dati. Prahlad je rekao: „Daj mi blagoslov da nikad ništa ne tražim od Tebe.“ To znači da: „Što god Ti želiš, daj mi. Ja sam Tvoj i Ti si moj.“ Nema potrebe pitati. Voljeni Gospod, koji je poslao svakog ovdje, zna što je dobro za svakog. Dakle, najbolje je transformirati svoj um i ponuditi ga Gospodu. Čitajući priče o svetcu Ramadasu i Mirabai, je li samo bogoostvarenjem ovdje na Zemlji možemo imati osobni odnos s Bogom i služiti mu i kako se to razlikuje od vječnog odnosa koji imamo s Bogom u Vaikunthi? Različiti svetci imaju u sebi različite bhave. Prije nekoliko dana, rekao sam ti. Neki su, poput Ramadasua, molio se Gospodu Rami da mu dopusti da bude u nevidljivom svijetu, služeći Sri Rami. Pa, da vidimo njihov karakter, najprije Ramadasua.  Vidite, Ramadas je živio samo da ugodi Rami. Što god učinio, bilo je za Ramu. Nije vidio razliku između Rame u Badrachalamu i Rame u Vaikunthi. Rama je Rama. Dakle, on ne kaže: „Rama kojem ja služim ovdje u božanstvu Badrachalama je manje.” On to nikada ne vidi. Za njega, bilo da je to u Vaikunthi ili je to u Badrachalamu, to je isti Rama kojeg obožava i služi. Dakle, kada Ramadas kaže: „Pustite me da budem ovdje i služim”, to je zato što on pronalazi veliku sreću da pojača bhakti svojim služenjem, molitvom onima koji dođu u Badrachalam. Prošle godine smo bili tamo. To je tako prekrasno mjesto, tako nadahnjujuće mjesto. Vidite, svako mjesto ima svetca, a u Badrachalamu, Ramachandra Bhagavan je odabrao Ramadasa. Primjerom bhakti (riječ “das” znači sluga), Ramin sluga, shvaćamo da moj život nije samo za mene. Moj život je ujedno i služba čovječanstvu. Ramin život također. On je dao primjer kralja koji je bio ovdje zbog svog naroda. Zato je Ramadasu rekao: „I ja želim biti ovdje zbog ljudi.” Dakle, sada pogledajmo Mirabai. Mira je u sebi imala drugačiji bhav. Mirin bhav je bhav voljenja. Nije da Ramadasu nije volio Ramu. Volio je Ramu, ali bio je dasya-bhav. Ali Meera je željela biti sa svojom Voljenim. Nadahnjivala je ljude i pisanjem svojih pjesama kako je to kada je čovjek potpuno zaokupljen madhurya-bhavom i onim što se u njoj događalo, od srca k srcu. I to je nevjerojatno. Nije da se htjela stopiti s Krishnom. Ne, ne, ne, ne, ne, ne. Gospod ju je želio jer kad je Mira pjevala, Gospod je plesao pred njom. Kad je Mira pisala, Bhagavan ju je slušao. Kad je došlo vrijeme da Mira nestane, imala je 83 godine i Bhagavan je došao, posegnuo rukama prema njoj i uzeo je. Zbog tako velike duše, svaki se aspekt njenog materijalnog tijela transformirao u samog Bhagavana. Dakle, kako i što predanik mora moliti i kakav predanik mora biti… gledaj, svi ovi sjajni primjeri svetaca nisu o njima. Opet dolazimo do prvog pitanja, riječ je o njihovom odnosu s Bogom. Pravi svetci su to shvatili i uzdigli se do tog stanja. Neću reći da je to razumijevanje, jer je razumijevanje i dalje ograničeno. Danas razumijete mnoge stvari i sutra zaboravite na to. Ne, za njih je to više od razumijevanja. Dakle, predanik zaista treba samo slijediti ono što im je dao guru. Čak je i Mira samo slijedila što joj je rekao guru, Ravidas: samo pjevaj ime Krishne, ništa drugo. Ali sada ne živimo u tom vremenu. Živimo u drugoj eri. Moramo to prilagoditi ovom vremenu uz pjevanje imena Božjeg i onome što je um. Prepustite to Njemu, vjerujte Njemu. Ima jedna lijepa priča. Ne priča, već događaj koji se Miri dogodio u njenom životu. Mira je bila, kao luda, samo je pjevala ime Krishne, ništa drugo. Tako su Tansen i Akbar prerušeni slušali ovo prekrasno pobožno pjevanje Mire u Chittooru. (Chittoor je bio pod upravom obitelji Mirabai, što je obitelj Rana.) Dakle, bili su u ekstatičnom blaženstvu slušajući Miru, a Tansen koji je bio predanik velikog svetca iz Vrindavana, Haridas Thakur, također je bio sjajan pjevač. Dakle, shvatio je taj bhav u kojem je bila Mira i toliko je želio da Akbar dođe i vidi je. Bili su tako zadovoljni dok su odlazili, Akbar je dodirnuo Miri stopala i stavio bisernu ogrlicu na stopala božanstva. Kad je Rana čuo za to, postao je tako bijesan; zapravo se osjećao osramoćenim, zašto Mira nije ništa rekla. Ali za bhaktu koji je tako ponizan to nije važno. Za one koji dolaze na Gospodova stopala nije važno u kojoj ste religiji. Zvao vas je, tko sam ja da vas zaustavim ili da kažem bilo što? I tako je Rana pozvao Miru i rekao: „Osramotila si moju obitelj. Trebala bi otići i utopiti se, i nikada više mi nemoj pokazati svoje lice. Idi i utopi se.” Mira je to shvatila kao naredbu i otišla je do obližnje rijeke spremna da se utopi kada ju je ruka odostraga povukla; zgrabila! Kad se okrenula, ugledala je svog voljenog Giridharija i onesvijestila se. Nekoliko minuta kasnije ona se probudila i Giridhar Gopal gledao je u nju i rekao joj: „Voljena moja, život s ovim tvojim fizičkim suprugom je završen. Tvoja dužnost prema njemu je izvršena. Ti si moja.” A on joj reče: „Idi u Vrindavan, uđi u ove male uvale i pronađi Me tamo.” Dakle, Mira je bez odgađanja otišla u Vrindavan, i išla je okolo pjevajući ime Krishne. I u tom Vrindavanu pronašla je sve. Ramadasu se, prije nego što je nestao (zapravo, i on je nestao, nije umro), također htio ubiti jer je njegova žena imala darshan Rame, a on ga nije imao, pa je osjećao veliko sažaljenje prema sebi. Popeo se na planinu, uzeo nož, spreman da si razreže grudi. Onog trenutka kad se razrezao, otvorilo mu se srce, a Rama i Sita izašli su van. I kao što je Mira postala jedno sa svojim Voljenim, tako je i Ramadasu postao jedno sa svojim Ramom koji je posvuda. To služenje Gospodovo s ljubavlju nastavlja se bez obzira radi li se o Miri ili Ramadasu ili bilo kojem svetcu koji je stekao tu Gospodovu milost. Predanik bi trebao samo vršiti svoje služenje, s umom usredotočenim na stopala gurua i Boga, ništa drugo. Jer kad god nešto zatražite, imat ćete određeni način gledanja na to: ograničen način. A onda ćete ući u svoju fantaziju i sve ove stvari. Ne, samo vršite svoje služenje s ljubavlju guruu i Bogu. Na ostalo će On paziti; On će se pobrinuti. U prošlosti je bilo vremena kada je moj odnos s Gospodom bio intimniji nego sada, iako sam bio dosljedan u svojoj sadhani. Znači li to da sam se vratio natrag na putu ili je normalno da postoji razlika u tome kako srce bhakte osjeća blizinu Bogu u određenim trenutcima ili fazama života? Ponovo je ovo pitanje slično i normalno. Na početku vrlo često ljudi imaju određeni entuzijazam kada krenu svojim duhovnim putem i zbog tog entuzijazma, koliko dugo možete zadržati taj entuzijastični osjećaj? Ne možete! Budući da imate svoju svakodnevnicu, morate nastaviti svoj svakodnevni život. Normalna je reakcija da ste u početku snažno mogli osjetiti tu vibraciju, taj osjećaj i sve te stvari, ali kasnije se smanjuje. Nije da ste ga izgubili ili nije da je nestao. Ne, još uvijek je tu. Taj ljubavni odnos je uvijek tu. Nije bilo vremena koje nije bio tamo jer to niste tek sada osjetili. Ne iskače samo odnekud. Mora doći iz nekog mjesta gdje je bio, zar ne? Tko ga je tu stavio? Od kada ste ga tamo imali? Tek kad se Bhagavan otkrije i kaže: „Da, sada je vrijeme, tražim te natrag, pripadaš Meni.“ On uklanja veo koji razdvaja ovu stvarnost i Njega, tako da Ga malo možete osjetiti. Ali samo Ga malo osjetiti je kao da ste dobili prekrasni slatkiš za jelo kojeg želite više! Jednom kada okusite Njegovu ljubav, željet ćete još. Ali da biste željeli više, morate za to raditi. Morate zaista nadići svoj ego i ponos, jer On neće samo tako dati sebe. Dakle, samo kad nema ponosa i ega, On će se otkriti. Kako je moguće da su neki ljudi na duhovnom putu, izgledaju tako posvećeni i toliko rade i tako dalje, a onda samo odjednom odu s puta? Koji je razlog i svrha, i što je još važnije, što možemo učiniti da nam se to ne dogodi? Da, to je tužna stvarnost, koju često viđate kako ljudi rade. U posljednje vrijeme to također doživljavam. Ne u sebi, govorim o nekim ljudima oko mene koji su mi bili jako dragi, i istina je, izgledali su vrlo duhovno i vrlo požrtvovano i tako dalje, a opet, kasnije pokazali drugačiji aspekt sebe. Mislim da je to normalna ljudska reakcija jer se vrlo često ljudi koji su na duhovnom putu vole pretvarati da su više od onoga što stvarno jesu. Pogotovo ako nosite ovu narančastu ili drugu boju, vrlo često se događa ego. A ego je vrlo suptilan. Uvijek je u pozadini uma, pleše. Može se dogoditi da su se na svom putu pojavili vrlo sveti i vrlo predani, ali vidite, nerazumijevanje nastaje kada ljudi prihvate te ljude kao primjer, a to je žalosno. Oni kažu: „O da, takav je on” ili „Ona je takva, trebali bismo ih slušati”, ili ovo i ono. Ne, ne biste ih trebali slušati. Ne biste ih trebali uzimati za primjer. Treba uzeti samo gurua kao primjer. Što vam je rekao vaš guru, to morate reći. Ako slijedite riječ gurua, to se neće dogoditi. To će se dogoditi tek kad ih ljudi počnu gledati i misliti: „Oh, ti ljudi su sjajne ličnosti” zbog boje odjeće koju nose ili koliko izgledaju posvećeni. Ne, onda ne slijedite gurua, već slijedite njih. Dakle, ako zaista ne želite pasti odavde, samo slijedite što vam guru kaže. Isto tako, jedno: to je normalan ljudski način, znate? Ponekad ljudi padnu iz milosti, sve dok jednog dana u životu ne shvate svoju pogrešku. Oni će se vratiti jer je milost Božja vrlo milosrdna. Dakle, nemojte brkati ono što govorim trenutno govoreći da ih Bog ne voli, ili ih guru ne voli. Ne, guru ih voli i brine se za njih. Oni to jdnostavno nikad ne vide. Oni to vide samo sa svog osobnog gledišta: „Ja, ja, ja, moje, moje, moje i moji, moji, moji”. I u tome je stvar. Kad ste na duhovnom putu, te tri stvari biste trebali ukloniti. Osobito ako ste bliži u svojem služenju, a posebno kada znate da vas ljudi gledaju kao primjer, trebali biste biti vrlo pažljivi oko toga prema sebi. Dakle, ako promatrate sebe, ne postoji mogućnost za to. Dakle, o tome se može puno više razgovarati, ali mislim da je ovo trenutno dovoljno. U redu, Jai Gurudev svima! Izvorni govor na engleskom pročitajte ovdje.