Kao i sva hodočašća, tako je i ovo unutarnje započelo s vanjskim putovanjem u Shree Peetha Nilayu (prebivalište Mahalakshmi), ashram i dom Sri Swamija Vishwanande, u Springenu, u blizini Frankfurta na Majni, u Njemačkoj.
Kako sam se u zadnjih dvadeset godina s Njime susretala svakih 10 godina, ova odluka za odlazak u njegov ashram bila je vođena duhovnim srcem, a ne umom. Jer, prepreka je bilo od samog početka, a samo mali titraj unutarnjeg vodstva me stalno podsjećao na smjer u kojem idem.
Nikada nisam imala ni želju, a ni potrebu posjećivati duhovne učitelje, razgovarati s njima i tražiti njihovo vodstvo.
Od djetinjstva je duhovno – ezoterično/transcedentalno – unutarnje, bio moj svijet i svemir. I u to su se savršeno uklopili dugogodišnji susreti i posjeti Sri Sathya Sai Babi, gdje sam prvi put i čula za momka s Mauricijusa, za Swamija Vishwanandu.
Od Njegovih prvih dolazaka i darshana u Hrvatskoj stalno sam slušala o Njemu od supruga koji se uvijek našao na Njegovim darshanima u Splitu, te imao osobne razgovore i blagoslove. Do mene bi uvijek došao prasad i sveti prah vibhooti.
Odluka za ovaj odlazak u ashram Swamija Vishwanande bila je iznenadna, jer kao novopečeni organizatori OM Chanting krugova, planirali smo obiteljski ići u Springen tek na međunarodne dane OM Chantinga u kolovozu 2017. godine.
No, kao i za sve u životu, potrebna je samo jedna sitnica, da se sve promijeni. Odjednom sam na Telegramu dobila poruku od Sonje iz Zagreba kako se za Gurupurnimu i Just Love Festival (koji me zapravo i nije privlačio, ali Gurupurnima je moja najdraža proslava) traže dobrovoljci/sevaci za rad na kampiranju i parkingu. I odmah sam u srcu to osjetila kao poziv da dođem na proslavu Gurupurnime.
Kako je nakon toga sve išlo, nije išlo glatko, ni lako, već kao i uvijek do tada povuci -potegni, pa uvijek ona misao „a što je meni sve to trebalo“, „jesam li sve to samo izmislila“, pa onda traženje potvrde, znaka da sam na dobrom putu. I naravno, nakon zatraženog znaka, sljedeće jutro, u četvrtak 8. lipnja, prva stvar koja me je dočekala na Face-u je bio poziv za prijateljstvom sa Paramahamsom Sri Swamijem Vishwanandom, koji nisam odmah ozbiljno shvatila, trebala sam nekoliko puta provjeriti, da li mi se to pričinilo ili stvarno dobro vidim. Da, to je bio odgovor na moje traženje potvrde da sam pozvana na proslavu Gurupurnime u SPN-u.
Sljedeća, veoma bitna stvar, je bila iznenadna ideja da upitam prijatelja, iskusnog planinara, za šator, a ovaj je odmah odgovorio kako baš ima jedan šator koji je potrebno malo popraviti, i koji će nam pokloniti. Sve se slagalo korak po korak.
A cijeli proces pripreme za odlazak je zapravo započeo mjesec dana prije samog putovanja. Ja i dijete smo trebali putovati zajedno s poznanicima koji su nas pozvali na zajedničko putovanje, no oni su morali odgoditi svoj polazak. I tako sam morala donijeti odluku da idem na put sama s 10-godišnjim sinom koji se veselio kampiranju.
Opskrbljeni s uputama, kontaktima, tko će nas i gdje dočekati te pretrpani s prtljagom, što ni nakon 14 putovanja u Indiju i stalnog kontempliranja o „manje prtljage, ugodnije putovanje“ nisam još uspješno svladala, krenuli smo na put. Najprije do Zagreba, pa autobusom do Frankfurta, što se produljilo na 17 sati vožnje autobusom te smo u Frankfurt stigli iza ponoći. Sva sreća, Govindadas, s kojim smo prvotno trebali putovati, maksimalno nam je pomogao i povezao me s prijateljem iz Poljske koji je pristao doći po nas s autom na zadnjoj točci našeg puta. Od trenutka kada sam vidjela da nam autobus puno kasni, te da moramo promijeniti sve dotadašnje planove, Andrei je postao naš „anđeo čuvar“ na putu i pronašao nam i poslao sve poveznice, kako da što brže i lakše stignemo do svog odredišta, te smo nas dvoje samo slijedili njegove upute. U Frankfurtu smo dočekali vlak za Wiesbaden u 2:15 ujutro, te smo oko 3 h već bili stigli ondje, a zatim smo čekali autobus u 6 h za Kemel. Sa 3 velike torbe i 4 manje, opremom za kampiranje: šatorom, zračnim krevetom, vrećama za spavanje itd. naše putovanje nije bilo jednostavno i bilo je pravo čudo, što smo s lakoćom prošli sve faze svoga putovanja. Oko 6:30, 6. srpnja 2017, stigli smo u Kemel, po nas je došao Andrei, i za 5 minuta s autom stigli smo u ashram Shree Peetha Nilaya u Springenu, točno na vrijeme da stignemo na jutarnju molitvu.
Cijelo naše putovanje dotle je trajalo 25 sati, te smo sretno, brzo i lako bili transportirani do ashrama Premavatara Paramahamse Vishwanande. Zapravo, ništa manje vremena, ni poteškoća ne bih ni mogla zamisliti, jer došli smo na vibracijski „drugu planetu“ i cijelo naše putovanje je bilo priprema i podešavanje na frekvencije te sredine u koju smo dolazili.
Prvi dan smo proveli u postavljanju šatora, u pomaganju u ashramskoj kuhinji… Toliko je bilo doživljaja samo u tom jednom danu, da sam imala osjećaj da smo tu već tjednima.
No, zato je prva noć u šatoru bila posebno iskušenje, izazov i inicijacija, pošto je baš te noći bilo veliko grmljavinsko nevrijeme, sa naletima pljuskova i puhanjima vjetra, za mene najgora noć u mojem životu (jer sam sve prijašnje već zaboravila). I sva sreća da smo bili toliko umorni, jer noć ranije nismo uopće ni oka sklopili, da je moj hrabri desetogodišnjak prespavao cijelu noć bez da je i primijetio ikakvo nevrijeme, a kamoli moje nespavanje. A ja sam se molila i mantrala, do točke potpunog prepuštanja, i tek onda sam se nakratko opustila i zatvorila oči, ali ne zadugo, jer sam tu noć kao prvi kamper imala zadatak dočekati grupu Portugalaca i grupu Poljaka, i pomoći im da pronađu svoje šatore. Sva sreća da su došli pred jutro, oko 4-5 h kada se nevrijeme već smirilo.
Uistinu je ovo bilo moje vodeno-vatreno krštenje i posebna dobrodošlica!
Nakon toga je uslijedilo deset čudesnih, uzbudljivih i prekrasnih dana, od 7.-17. srpnja 2017., ispunjenih mojom svakodnevnom jurnjavom od kampiranja (na uzbrdici), do ashrama (5 min.), do parkinga, i tako po nekoliko puta dnevno. Kako je mjesto za kamping smješteno prije područja za parkiranje i samog ashrama, i to na uzbrdici, s tog mjesta smo imali fantastičan pogled na okolna brda, brežuljke, na konje i krave na pašnjacima, na vjetrenjače… okruženi i prožeti čistom prirodom, što je bio posebni ugođaj rano ujutro i navečer. Imala sam veliku sreću i blagoslov biti u grupi dobrovoljaca/sevaka iz Poljske, te iz prve ruke doživjeti i biti nadahnuta njihovom predanosti, ljubavlju i skromnosti. Pored krasnih prijateljstava, to su trenuci kada se povežete za cijeli život.
Naš domaćin, Paramahamsa Sri Swami Vishwananda ili kako ga svi ovdje nazivaju Guruji, s puta se vratio drugi dan našeg boravka ondje, a najljepši i najzabavniji dio je bio što nikada nismo znali kada će se pojaviti u ashramskoj zgradi, prije ručka ili poslije ručka, te sam znala reći „da nikada ne znamo odakle će iskočiti“. Jednom je tako došao za vrijeme ručka u blagovaonicu, i iza naših leđa je razgovarao sa poslužiteljima/ sevacima te smo samo po iznenadnoj tišini shvatili da se nešto posebno događa. Iako je On posve spontan, razgovorljiv, prirodan, kulturan -savršeni džentlmen -te sam te trenutke doživjela kao „posebnu pažnju dobrog domaćina za svoje goste“.
Do tog trenutka imala sam samo dva osobna susreta s osobom Paramahamse Sri Swamija Vishwanande, i to početkom 2008. godine u Prashanti Nilayamu u Indiji (kada smo ondje boravili pola godine), te drugi put na Njegovom darshanu u Budimpešti 22. siječnja 2017. godine, kada me je pitao, odakle dolazim, a ja sam odgovorila „from Croatia“. Kao i obično, kada bih se našla u okruženju visokih božanskih vibracija, ni ovaj put nisam imala nikakvih vanjskih pitanja, već samo duboki osjećaj zahvalnosti što sam u Njegovoj prisutnosti, i boravak u nutrini. A na sva pitanja odgovori ionako stignu, u tom trenutku ili nakon.
Tijekom tih prvih deset dana našeg boravka ondje bili smo blagoslovljeni s nekoliko zajedničkih bhajana i satsanga, od kojih mi je najljepši i najdraži onaj zadnji, nakon Just Love Festivala, u vrtu, kada su svi predanici sjedili razasuti po vrtu među cvijećem, a Guruji na klupi pod velikim stablom. Cijela priroda je bila blagoslovljena darshanom / prisutnošću prosvijetljenog bića. Cijela atmosfera je bila uzdignuta u suptilne sfere, a slušanjem Njegovog govora bila sam blagoslovljena s govorom prosvijetljenog „čovjeka“, razinom duhovne psihologije koja dotiče samu srž našega bića i svojom inteligencijom rasvjetljava sva moguća nerazumijevanja procesa duhovnog puta.
Kako me plan moje duše za ovu moju inkarnaciju vodi do samo određenih učitelja, i to postepeno. Isto tako i dublji ulazak Paramhamse Vishwanande u moj život desio se spontano i neočekivano za mene, u trenutku kada sam došla do granica izdržljivosti i prihvaćanja nepromjenjivosti životnih okolnosti, iako sam već dugi niz godina poznavala/čitala/slušala iz prve ruke o Njemu, ali još nije bilo određeno vrijeme za naš osobni susret.
S osobne/fizičke/ljudske/energetske/psihološke/mentalne/emotivne/duhovne razine me je duboko i iskreno oduševio, s jednostavnošću/ spontanošću svoje pojave, mudrosti riječi, psihologijom duše, cijelom svojom pojavom na svim razinama, i vanjskom i onom unutarnjom, dotičući najdublje razine moga bića zračenjem čiste božanske ljubavi.
A sve je započelo s jednim OM Chantingom, koji sam pomogla organizirati u našem gradiću. I moram reći, gledajući unatrag, da sam time dobila neprocjenjiv dar. Jer „kada je učenik spreman, učitelj se pojavi“, znao učenik da ga je tražio ili ne znao, susret se desi. I nakon toga, ništa više ne može biti isto. Svaki takav susret u sistemu mojih tijela izazove niz različitih reakcija/pročišćenja, te mi je potrebno neko vrijeme da sve dođe na svoje mjesto, dok se izbalansira. Upravo dok ovo pišem osjećam blagoslove i veliku zahvalnost.
Kao i prije svakog hodočašća u Indiju, tako i za ovo u Springen, morala sam dati sve od sebe, iznutra i izvana - na oltar Božje prisutnosti - u inkarnaciji Premavatara.
Iz Springena smo otišli 1.8. oko 10 sati ujutro, s mišlju kako se ne planiram skoro vratiti na to mjesto, s odlukom da propustim i međunarodne dane OM Chantinga, jer moja „posuda je bila prepunjena“, srce mi je bilo ispunjeno zahvalnošću i ljubavlju, da nisam imala ni potrebu, a ni misao da bih išta više mogla zatražiti. No, već nakon nekoliko sati, u Frankfurtu, čekajući na autobusnom stajalištu dolazak svog autobusa, cijelo vrijeme preda mnom je bio prekrasan Hopi indijanski grafit s tekstom „You showed me how strong Love can be“, što je za mene značilo „pokazao si mi koliko snažna ljubav može biti“. A nakon ulaska u autobus za Zagreb do mene je došla žena, koja je sama od sebe počela pričati kako je kupila najjeftiniju moguću autobusnu kartu od Zagreba do Frankfurta i natrag. I to mi je ponovno bila poruka, da odustanem od nedolaženja, da prihvatim novi izazov te da se za 10 dana ponovno nađem u prisutnosti i na darshanu Paramahamse Vishwanande.
U svjetlosti i ljubavi
Jai Gurudev!
Kristina
P.S.
Ovaj tekst sam napisala iz zahvalnosti prema OM Chanting grupi utorkom u Zagrebu, što nas je pratila u svojim molitvama i omkanju da sretno, brzo i lako stignemo na svoje odredište u SPN, i kao duhovno ohrabrenje svima kojima je potrebno da uvijek ustrajemo unatoč trenutnim poteškoćama.