PITANJA I ODGOVORI UŽIVO IZ VRINDAVANA
SHREE GIRIDHAR DHAM ASHRAM, 25. OŽUJKA 2020.

U današnjem satsangu putem prijenosa uživo Paramahamsa Vishwananda odgovarao je na pitanja o svojim omiljenim svetcima, bivanju uzemljenim, snazi ​​recitiranja Veda i životu gopika.

Jai Gurudev svima!

Pa, lijepo je… ne znam šta da vam danas kažem. Kao i svaki dan, zajedno kuhamo i stvarno uživamo u vremenu provedenom ovdje u Vrindavanu, jer Swami Revati i Rishi Akash održavaju tečajeve o Bhagavad Giti, a ljudi s Mauricijusa su ovdje i zajedno lijepo kuhamo. Swami Paranthapa također. A također mislimo i na sve vas. Vidjet ću koja pitanja ima Swami Revati. Jučer je bilo zaista slatko pitanje onog devetogodišnjaka. Sinoć sam razmišljao o tome i smijao se.

Tko je vaš omiljeni i najdraži svetac i koja poruka iz njihovog života može nas nadahnuti na našem duhovnom putu?

Prilično je teško reći koji mi je svetac najdraži, jer je svaki svetac jedinstven i svaki svetac donosi drugačije nadahnuće. Kad bih rekao da mi je jedan svetac najdraži, rekao bih, u kršćanskoj tradiciji, Sveti Nikola je moj omiljeni svetac. A poruka koju donosi je briga za druge. U hinduističkoj tradiciji to je prilično teško jer su svi jako mili i dragi. Ali kad pogledamo život mnogih ovih svetaca, ono što od njih učimo jest predavanje, ona jednousmjerena predanost koju imaju prema Gospodu. Dakle, to je prilično teško reći. Mirabai mi je vrlo draga… i Tukaram, Chokhamela i tako dalje, ima toliko imena pa je prilično teško. Jedna stvar: ako bih rekao da više volim jednoga nego drugoga, to znači da uspoređujem svetce. Ne radi se o uspoređivanju svetaca, već o tome kako biti nadahnut njihovim životima, kako se predaju Gospodu, kako se predaju Bhagavanu i kako Bhagavan postaje živ u njihovom svakodnevnom životu.

Sinoć smo zajedno gledali priču o Savatamali. Tako lijepa priča o njegovom životu i kako ovaj svetac koji je živio samo 30 kilometara od Pandharpura nikada nije bio u Pandharpuru. Pitali su ga: „Zašto nikad nisi bio u Pandharpuru? Zašto nikad nisi otišao na Gospodov darshan?”

Nasmiješio se i rekao: „Sve je za samog Gospoda; sve je za Vitthalu, a Vitthalu vidim u biljci, ovom vrtu, ovom polju koje čuvam; sve je za samog Vitthalu.” A svojim roditeljima je rekao: „Jednog dana, sam Vitthala će mi doći.”

Tako je lijepo vidjeti kako Bhagavan odigrava određenu lilu kako bi otišao svom predaniku.

Namdev i Dnyaneshwar Maharaj bili su vrlo dragi Bhagavanu. Svaki dan su jeli i razgovarali s Vitthalom. I tako je jednog dana Vitthala rekao: „Vidite, mislite…”, jer su u svojim mislima mislili da su veliki predanici; mislili su da je: „Oh, Bhagavan je došao samo zbog nas jer nam je On vidljiv.“ Dakle, Gospod je znao što im je u glavi i želio ih je naučiti lekciju. Rekao im je: „Slušajte, nemojte misliti da ste preveliki. Netko je još veći od vas, a to je Savatamali.”

Pa, nikada nisu čuli za Savatamalija. Pitali su se zašto je Bhagavan govorio da je tako velik. Dakle, Gospod je počeo žuriti prema Savatamaliju. Kad je stigao do Savatamalijevog naselja, Vitthala je otišao ravno na Savatamalijevo polje i rekao Savatamaliju: „Molim te, spasi me jer iza mene su dva lopova koji me žele opljačkati. Možeš li me spasiti?“

Savatamali ga je prepoznao kao Vitthalu i rekao: „Kako da te spasim? Ti si Gospodar Univerzuma. Sve se Tebi povinuje. Kako Te mogu spasiti? Gdje Te mogu sakriti u ovome svijetu gdje nisi prisutan?”

Ali Vitthala mu reče: „Ako nećeš, otići ću nekamo drugamo.”

Rekao je: „Ne, ne, ne, Bhagavane, ti si mi došao; čekao sam Te sve ovo vrijeme. Sakrit ću Te. Postoji samo jedno mjesto na koje Te mogu sakriti.” Dakle, uzeo je srp i razrezao se te rekao: „Bhagavane, molim te, sakrij se unutar mene.”

A Vitthala je ušao u Savatamalijev trbuh. Kad je ušao u Savatamalijev trbuh, čudesno se zatvorio, ali vani je ostalo malo njegovog žutog dhotija. Kad su ga Dnyaneshwar i Namdev Maharaj došli tražiti, pratili su miris. Vidite, miris Tulsija bio je posvuda i vidjeli su Gospodov otisak. Dakle, došli su Savatamaliju i vidjeli da se otisak stopala zaustavio tamo. I pitali su se kako to? Zatim su upitali Savatamalija: „Jeste li vidjeli Vitthalu?”

Tamo je bilo božanstvo Vitthale, pa je Savatamali pokazao na božanstvo i rekao: „Evo, On ovdje stoji!”

Tada su rekli: „Ne, ne govorimo o božanstvu. Govorimo o samom Bhagavanu. Došao je ovim putem i to je otisak Njegovog stopala, a njegov se miris tako snažno osjeti ovdje posvuda. Osjeti se takav miris Tulsija.” Pitali su se gdje bi On mogao biti.

Tada je Savatamali rekao: „Pa, Bhagavan je posvuda. Ne postoji mjesto na kojem On nije prisutan.”

Tada su ga pitali, molili su ga: „Molimo te, reci nam!“

Tada su primijetili da je malo Njegovog dhotija ostalo vani, pa su rekli: „Ah, On se krije u tebi!“

Vidite, Bhagavan se krije u svima, samo nam treba vremena da Ga prepoznamo unutar sebe. Jednom kada prepoznamo da je On taj koji sjedi u našim srcima, nema prosuđivanja o bilo čemu ili o bilo kome. Tada On postaje jedna stvarnost: On je sveprisutan, On je svugdje. To je ono što je rekao u Bhagavad Giti, u 7. poglavlju, u 30. stihu: „Oni koji Me u to vrijeme prepoznaju kao adhibhūtu, adhiyajñu i adhidaivu, pa čak i nakon smrti doseći će Me, doći će k Meni.“ Dakle: „Oni koji Me prepoznaju kao adhibhūtu i Gospodara elemenata, Gospodara svega što je materijalno, i izvan ove materijalne stvarnosti; oni koji Me prepoznaju kao adhidaivu, ja sam Gospodar svih osjetila, osjetilnih organa. Ja sam Gospodar svih deva koje vladaju unutar samog ovog tijela. A ja sam i Gospodar žrtvovanja.” Ono što žrtvujemo je transformacija uma, intelekta i osjetilnih organa. Preobražavamo ga i nudimo ga kao žrtvu Gospodovim lotosovim stopalima. Dakle: „Oni koji Me prepoznaju kao takvog, dostižu Me.” Oni svetci koji su prepoznali Gospoda u svakom od elemenata, u sebi, u svakoj osobi oko sebe, svetci su koji su dragi samom Bhagavanu.

Pa kako biste prepoznali da je jedan svetac bolji od drugog? Takvog svetca ne možete prepoznati. Vrlo često se svetci, zbog svoje poniznosti, vole sakriti. Kasnije, kad njihov život prođe, čujemo prekrasnu priču o njihovom životu, a ta nam je priča dana kao podsjetnik da su ti ljudi postigli Gospoda. Ako su ga oni postigli, svi su pozvani da Ga postignu. I na vrlo jednostavan način, vidite? Bhagavan nije kompliciran. „Oni koji me se sjete u trenutku smrti ili stalno misle na Mene”, jer prisjetiti se Bhagavana samo u trenutku smrti nije lako. Moramo Ga se stalno prisjećati. Moramo Ga uvijek učiniti dijelom svog života. Tada On postaje naša stvarnost

Dakle, svi su svetci dragi Njemu i svi su svetci dragi meni jer su mi prijatelji. Pa kako mi ne bi bili dragi? Kako mogu reći da je ovaj bolji od ostalih kada su svi predali svoj život Bogu?

Više od bilo koje poruke u posljednjih nekoliko godina stalno čujem kako nas podsjećaš da budemo prizemljeni i da ne voliš fantaziju. Što znači biti uzemljen s tvoje točke gledišta?

Vidite, na duhovnom putu, kao što sam govorio u prethodnih nekoliko dana – i mnogo puta rekao – da ste rođeni ovdje, u ovom svijetu, zašto? Prvo nam je dano ljudsko tijelo u kojem su nam oba stopala na zemlji. Ako ste zdravi, oba stopala su na zemlji, zar ne? Dakle, započnete li maštati i zamišljati stvari u umu, izgubit će zemlju. To ne znači da ćete početi levitirati, nego gubite tlo u samom umu. Tada počnete sebe smatrati važnijim i počinjete laskati sebi jer ljudi očekuju laskanje. Ljudi vole da ih ljudi gledaju na određeni način. Svi vole biti u dobrim knjigama svih. Vidite, kad ste u dobrim knjigama svih, onda se osjećate dobro u sebi i osjećate se dobro u načinu na koji vas ljudi gledaju. Ali ne možete sve učiniti sretnim. Jer razmišljajući kako usrećiti sve, postoji jedna osoba koja će uvijek biti nesretna. To si ti. Jer u toj fantaziji mislite li da ste sretni? Ne, nikad nećete biti sretni. Prije ili kasnije stvarnost će vas sustići. Što onda?

Ima jedna draga predanica, vrlo često sam primijetio nešto u njenom životu. Vidite, ona voli ljudima govoriti sve što ljudi žele čuti. Pa da, vidite, godine prolaze, ta se fantazija nagomilala, ali stvarnost i fantazija dvije su suprotne stvarnosti. Na duhovnom polju, kad kažem prizemljen, to znači da morate biti autentični, morate biti stvarni, prvo sa sobom. Inače ćete uvijek biti nesretni. A drugo je ne očekivati ​​da će svi biti zadovoljni s vama. To se nikada neće dogoditi jer će uvijek biti netko tko neće biti zadovoljan s vama. Dakle, tako ćete u današnje vrijeme vidjeti kako karma sustiže na tako mnogo načina; karma će vas sustići, znate. To je stvarnost stvari. Tko će postati nesretan kad karma sustigne? Tko će biti jadan? Samo ćete vi biti jadni. Zato, kada ste prizemljeni, radite svoju dharmu; vršite svoju dužnost s potpunom svjesnošću da sve što radite činite za Boga i da biste trebali uživati, a ne biti u fantaziji, i trebali biste meditirati o Gospodovoj lili. Ali meditirati o Gospodovoj lili ne znači da ste u Gospodovoj lili. Možete to uzeti kao primjer.

Zato su, kad pogledamo živote svetaca, toliko ponizni da se nikada ne žele javno obznaniti, nikada se ne žele izjasniti kao: „O, gledaj me, ja sam najveći!“ Ne! Smatraju se nedostojnima. Jučer je bilo i ovo pitanje na koje sam odgovorio. Dakle, poniznost je vrlo važna. To nije u očima ljudi. Prvo pogledaj sebe i postavi sebi pitanje: „Kakav je moj odnos s Bogom?” Nije da netko drugi dođe i kaže vam. Stalno vam govorim kao podsjetnik: ne radi se o tome da ja dođem i kažem vam to. To biste trebali znati sami. Guru će voditi, guru će uvijek biti tu, ali trebali biste početi pojedinačno analizirati sebe i stvarno otvoriti svoje srce, otvoriti svoj um, otvoriti svoj intelekt i zaista vidjeti: je li vaš odnos s Bogom fantazija ili stvarnost? Kako ćete to znati? Ako je maštarija, u vama će uvijek biti nesigurnosti, a da biste ispunili ovu nesigurnost, priču ćete uvijek pričati drugim ljudima kako bi ljudi mogli prepoznati vašu vlastitu fantaziju. Vrlo često ćete to vidjeti na duhovnom polju; ljude koji idu okolo i pričaju svoju ‘priču’. Ali ako je iskustvo iskreno, sjest ćete i meditirati na njega i zadržati ga u sebi. Ne treba vam potvrda ‘x y, z’, osim gurua, da niste u zabludi.

Dakle, stvarno analizirajte sebe i uživajte u Gospodovoj prisutnosti u svakom trenutku. Kao što sam rekao jučer, ne trebaju vam vanjski znakovi. Ono što vam je dao, sam vaš život je čudo; sama promjena vašeg života je čudo, od onoga što ste bili prije i kakvi ste sada. Zaista vam ne treba nijedan drugi znak. Pogledajte sami svoj život: kako je lijep vaš život, kako vam je život postao divan, koliko vas je On učinio dragim Njemu i postavite sebi ovo pitanje: „Jesam li ista osoba kakva sam nekada bila ili sam drugačija osoba?“ To je odgovor na koji morate sami odgovoriti.

Možete li nam reći o blagodatima vedskih napjeva, pet Sukti i Vishnu Sahasranama? Zašto ih preporučuješ da ih recitiramo?

Sahasranama je tisuću imena samog Gospoda. Recitiranje Gospodovih imena podsjetnik je na njegovu veliku kvalitetu u našem životu. Tisuće osobina koje je dao predanicima, zahvaljujući kojima je sebe učinio dostupnim i na koje vas je stalno podsjećao: „Molim vas, izaberite bilo koje od ovih imena, usredotočite se na njega – usredotočite svoj um na njega i recitirajte ga.“ Zato je Sahasranama vrlo važna, posebno je pjevati u subotu, jer subota je dan samog Gospoda.

Pancha Suktam su pohvale Maha Lakshmi, Bhudevi, Sri Devi, Nila Devi. To su supruge Srimana Narayana. Purusha Suktam, Sri Suktam, mjesto je gdje vidimo Njegovu slavu, podsjećamo se na njihovu slavu, što nam oni donose i kako Maha Lakshmi donosi svoj blagoslov obilja kako bismo se mogli u miru usredotočiti na svoj duhovni put. Obilje ne znači samo materijalno, već i duhovno obilje, jer Maha Lakshmi uvijek sjedi na Gospodovim stopalima. Podsjeća nas na mjesto na kojem mora biti naš um: na lotosovim stopalima Bhagavana.

Bhudevi, kako je divna ova Majka, koja se toliko brine za svoju djecu, koja daje slobodno sve, ali ipak, vrlo često koliko su nezahvalna ljudska bića da se ponekad mora uzdrmati kao podsjetnik. Mora proći kroz bol gledajući kako njezina djeca umiru. Koja bi majka to željela? Pogledajte Majku Zemlju sada! Trpi, kao majka, pati. U drevna vedska vremena čuli smo kako bi Bhudevi otišla Srimanu Narayani: „Molim te, spasi me!” Ali misliš li da ona to ne radi? Kad recitiramo, podsjećamo se na to, koliko je zahvalno biti ovdje na ovom planetu, koliko je zahvalno biti ovdje kao ljudsko biće, koliko je zahvalno biti predanik samog Gospoda i kako se On brine za nas. A Nila Devi, Narayana Suktam i Purusha Suktam podsjećaju na to zašto bismo to trebali recitirati. Kako bismo pokazali svoju zahvalnost samom Bhagavanu, pokazali zahvalnost zbog svega onoga što nam je dao da Ga se možemo barem na neki način sjetiti i biti zahvalni na Njegovom blagoslovu kao obilju, kao Majci Zemlji, kao Nila Devi. Zato ovo recitiramo.

Bhagavatam nam govori da su gopike napustile svoje dužnosti kao žene i majke da budu sa svojim voljenim Krishnom i da ih nitko nije mogao zaustaviti. Čemu nas danas mogu naučiti ove priče jer smo također majke i supruge i, naravno, svi mi osjećamo duboku i iskrenu čežnju da budemo s Tobom i da trčati k Tebi. Ali ako ostavimo ove dharme majki i žena, to sigurno nije dobro. Pa što učiniti?

To je istina. Ali Bhagavatam također kaže da su gopike izvršavale svoje dužnosti: kao žene svojim muževima, kao majke svojoj djeci, ali njihov je um uvijek bio uronjen u voljenog Krishnu. Nisu samo otišle i pobjegle.

Kad dođete do točke da vam srce više ne može izdržati, više se ne možete oduprijeti, tu je čežnja, tu je privlačenje, onda možete otići; tada je vaša dužnost završena s ovom stvarnošću. Nema izgleda da se vratimo unatrag, samo gledamo naprijed. Ali Bhagavan to nije rekao. Vidite, u Bhagavatamu je rekao da sve što su radile radile su umom usredotočenim na svog voljenog Krishnu. Dakle, služeći svojim muževima, one su u svojim mislima razmišljale da služe Krishni. Služile su vlastitu djecu, ali u glavi su mislile da služe Krishni. Muženje krava bilo je za Krishnu. Dakle, sve što su radile bilo je da pruže zadovoljstvo samo jednoj osobi, a to je gospod Krishna. To ne znači da nisu kuhale. To ne znači da nisu hranile svoju djecu. Radile su sve, ali njihov je um bio na Krishni. Isto je danas. To se nije promijenilo. Podsjetnik je da što god radimo u svom životu, naš um mora biti na samom Gospodu, na samom Bhagavanu.

Onog trenutka kad zaboravimo na to, obuzimaju nas ego i ponos. Dakle, ne radi se o bježanju, napuštanju svoje dužnosti i bježanju, već o sjedinjenju sa svojom duhovnosti. Zamislite ovo kao podsjetnik. Kad radite japam, ne radi se samo o tome da odete i jednostavno radite. Ne. Vršite svoju dužnost, ponavljajte ime Božje. Radite i štujte.

Sveti Benedikt iz Nursije rekao je to, a rekli su i mnogi drugi svetci. Ne samo on, već i sam Savatamali. To je bio i njegov moto: rad i štovanje. Dakle, morate vršiti svoju dužnost, ali s vremena na vrijeme podsjetite se da je sve što radite za samog Gospoda. A ako to ne možete, barem navečer prije odlaska u krevet. U stara vremena su znali kleknuti. To ćete ponekad vidjeti i u filmovima. Vidite djecu kako kleče, a roditelji im govore: „Moli se.“ A oni bi rekli: „Hvala Ti, Gospodine, za ovaj prekrasan dan koji si nam dao“, i tako dalje. Ono što možete učiniti je slično. Ne morate kleknuti. Prije odlaska u krevet, zatvorite oči, pomislite na Gurua i Boga i recite: „Krishna arpan.” Ponudi taj dan Gospodovim stopalima i Guruu; to će biti dovoljno. To će nas također sve okupiti. Dakle, jesmo li fizički bliski ili ne, gledaj, ti si u svijetu, ja sam ovdje u Vrindavanu, ali duhovno smo u svojim srcima svi povezani.

Ovo me podsjeća na lijepu priču. U današnje vrijeme vidite da svi govore o društvenom distanciranju. Pa, za širenje virusa, naravno, važno je i fizički se dostancirati, ali u svom srcu ne možemo biti udaljeni, jer smo u srcima povezani. Ljubavlju smo povezani. Nema prostora, nema vremena koje to može razdvojiti. Naš odnos je “zajedno”. Ima tu lijepa priča. Bila je jedna od najhladnijih zima i mnoge su životinje umirale. Baš kao i sada, mnogi ljudi svugdje umiru. Sve su životinje umirale. Bilo je dikobraza, a oni su poput kugle pune igala… klipova.

Dakle, svi su dikobrazi odlučili okupiti se. Kroz tjelesnu toplinu održavali su se toplinom. No, nastao je problem. Njihovi šiljci su ih boli! Nakon nekog vremena su se odlučili odvojiti, odvojiti jedni od drugih. Kad su se odlučili odvojiti i držati podalje, što se dogodilo? Počeli su umirati. Zatim su se opet okupili zajedno. Unatoč tome što su ih šiljci međusobno povrijedili, okupili su se zajedno da im bude toplo. I to je postala njihova snaga, to je postalo ono što ih je održavalo u životu.

Dakle, upravo sada govorimo o distanciranju. Da, fizički budi udaljen, ali u srcu nemoj biti udaljen. U svom srcu podsjetite se da ste ljudsko biće, da ste lopta ljubavi, a ljubav je topao osjećaj koji povezuje. Bez obzira jeste li fizički prisutni ili ste udaljeni, samo neka se svi povežemo s tom ljubavlju i stvarno neka ne bude udaljenosti.

Jai Gurudev svima!

Izvorni govor na engleskom pročitajte ovdje:

X