Paramahamsa Vishwananda redovito nas podsjeća na važnost Bhagavad Gite. Jednom mjesečno podijelit ćemo uvid u Bhagavad Gitu kako bismo vam pomogli naučiti i živjeti njena učenja. U današnjoj objavi usredotočit ćemo se na 7. poglavlje, 26. stih.
Napisala: Vanamali
O, Arjuna, znam sva bića koja su došla prije, koja su sada ovdje i ona koja tek trebaju doći; ali nitko ne poznaje Mene.
Bhagavad Gita, 7. 26
Svake godine, iz perspektive uma, čini se da je Krishnina izjava 'Mene nitko ne poznaje' sve istinitija. Za predanike Bhakti Marge, Paramahamsa Vishwananda se, naravno, ne razlikuje od Krishne. Kad čitamo ovaj stih, stvarno se više od svega odnosi na Njega. Sve nas poznaje tako duboko, tako prisno i tako savršeno. Često nam otkriva dijelove za koje ni sami ne znamo da ih imamo ili ih u najmanju ruku ne razumijemo ili znamo zašto smo takvi. Ipak, kada ga zauzvrat pokušavamo upoznati, razumjeti ga, Njegove riječi, postupke, planove i namjere - to se čini kao uzaludan napor.
U svom komentaru Paramahamsa Vishwananda kaže: „Kad se Gospodin očituje na ovom svijetu, On širi svoju mayu oko sebe i ostaje skriven. Dobro se prekriva vlastitom yogamayom, omatajući je oko sebe poput šala.“ Ponekad se čini da se približavamo razumijevanju, gotovo zavirujući iza 'šala' maye, ali tada učini nešto tako neusklađeno s našim očekivanjima da se vratimo na početak! Um se osjeća frustrirano i uplašeno jer smo u konačnici u odnosu s nekim nepredvidljivim, naizgled spontanim i neshvatljivim. Um koji žudi za kontrolom, razumijevanjem i logikom ne može zamisliti neugodnije iskustvo!
Da bi smanjio taj strah i tjeskobu, um Ga ponekad ograničava na nekoga čovjeka, nekoga razumljivog, očekujući da se prilagodi ljudskim konvencijama ponašanja. Ali On kaže: „Čak i ako sam se očitovao u ljudskom obliku, čak i ako sam se ograničio u ovom obliku pred tobom, ja sam i dalje Svevišnji.“ Kad su naši umovi u raskoraku sa stvarnosti situacije, kakvo onda dobro može proizaći iz toga? Naš um želi vidjeti jedno, ali istina je drugo, pa se nešto mora promijeniti. Tada možemo računati svoje sretne zvijezde da smo po Njegovoj milosti predanici i kao takvi razumijemo da postoji još jedna inteligencija, ona srca i duše, i što je najvažnije, da vjerujemo u njezinu superiornost nad umom.
Na to Paramahamsa Vishwananda kaže: „Oni koji su predani; bhakte koji imaju vjeru; oni koji žude da Ga upoznaju; oni koji se žele izvući iz neznanja; oni koji imaju predanost i ljubav; oni koji su slobodni od osuđivanja; slobodni od kritiziranja drugih, slobodni od zablude, takav predanik ima kratki uvid u Njega. Takav predanik zna mali dio o Njemu. A taj mali dio sam po sebi je sve jer njihovo ‘poznavanje’ nije u mislima. To znanje je duboko u njihovom srcu, u njihovoj svijesti, u samoj njihovoj duši.“ Ovdje vidimo da je bhakti ključ. Nije nam suđeno da Ga znamo umom - zapravo, to je nemoguće, a svaki pokušaj će nas samo silno zbuniti i uznemiriti. Što se krije iza mayinog vela možemo kratko vidjeti kroz našu iskrenu ljubav, našu vjeru i našu čežnju da Ga istinski upoznamo u svojim srcima. Paramahamsa Vishwananda kaže da je ovaj kratki pogled sve. To je vizija i znanje iz našeg srca, iz naše duše i u tome smo u potpunosti zadovoljni.
Ne bismo Ga trebali pokušavati razumjeti svojim umom. Nećemo uspjeti, gubit ćemo vrijeme i usput ćemo riskirati puno boli i nesporazuma. No ne znači da ne bismo trebali učiti Njegova učenja - uostalom ona su namijenjena upravo našem umu. Ne bismo trebali znati Njegove misli i planove - oni su namijenjeni Njegovom "umu". Umjesto toga, trebali bismo se pokušati srcem vezati za Njega, osjetiti Ga tamo i ako je ta želja istinita i dovoljno duboka, tada će kratki pogled koji ćemo primiti biti najviše umirujuće što možemo zamisliti i izvor naše istinske sreće i ispunjenja.
Izvorni tekst na engleskom pročitajte ovdje.