Paramahamsa Vishwananda redovito nas podsjeća na važnost Bhagavad Gite. Jednom mjesečno podijelit ćemo uvide u Bhagavad Gitu kako bismo vam pomogli naučiti i živjeti njena učenja. U današnjoj objavi usredotočit ćemo se na 6. poglavlje, 18. stih.
Napisao: Swami Kanjalochana
Kada svladan um počiva samo u Jastvu, slobodan od svih materijalnih želja, kaže se da je osoba dobro utemeljena u jogi.
Bhagavad Gita, 6.18
Guruji uvijek govori o tome kako promijeniti um, kako ga transformirati. Ako je um tako nemiran, kako bi bilo moguće razviti bhakti? Ako je um nekontroliran i trči u svim smjerovima, progoneći beskrajni tok želja, kako ga možemo usmjeriti prema Bogu? Mnogi ljudi kažu, čini bhakti! Ali, kako to učiniti s takvom vrstom uma?
Ako je um prepun želja za materijalnim užitcima, za ego-zadovoljstvom, za stvaranjem ugodnijeg prijestolja na kojem će sjediti ponos, tada neće imati puno zadovoljstva od slušanja božanskih priča, pjevanja kirtana, nuđenja puja, proučavanja svetih spisa, meditiranja i tako dalje. Ne možete raditi lažnu bhakti!
Guruji nas često podsjeća na samoanalizu. Zašto je to tako važno? Ako ne napravimo dubinsko čišćenje, naš će um nastaviti stvarati mentalno smeće, korov koji će biti još teže iskorijeniti. Introspekcija će nam omogućiti da ne vidimo samo što postoji, već će nam napraviti prostor za Boga. Bogu je potrebno dobro pripremljeno tlo, obrađena zemlja na kojoj može uzgajati božanske misli.
Ili um treba izmoriti da kapitulira ili uvjeriti da su božanske misli plodonosnije od postojećih svjetovnih. Druga metoda je napustiti ga ostavljajući ga što je više moguće po strani. Važno je spomenuti da napuštanje ne znači da ga treba ubiti ili suzbiti na bilo koji način, jer to može dovesti do beskorisnih mjesta. Mi nemamo moć da ga uništimo i ne bismo trebali. Um ima svoju svrhu i dan nam je s razlogom.
Um poražen iscrpljenošću, napuštanjem ili uvjerenjem spreman je za predaju. Riječ predaja neugodna je riječ za um usmjeren na ego, ali um je već veliki stručnjak za predaju – svim vrstama sebičnih želja, osjetilnih predmeta, identiteta ega – vrlo je ponosan na čovjekovo rodoslovlje i zatočenik je vlastitog samostvorenog licemjerja.
Um ne treba ubijati, već ga transformirati ili preusmjeriti – od želja motiviranih egom do najviših božanskih težnji. Tako će um postati naš najveći prijatelj i prestat će biti neprijatelj. Um će napokon služiti svojoj izvornoj svrsi da prebiva u Bogu i pomogne Jastvu u pronalaženju njegovih tragova natrag do Srimana Narayane.
Stoga je razmišljanje o Bogu stvaranje Njegove slike u našem umu, prizivanjem Njega ponavljanjem mnogih Njegovih imena i osjećanjem Njegove prisutnosti u našim srcima vrlo dobra praksa. U tu svrhu Guruji preporučuje Om Namo Narayanaya kao moksha-mantru (mantru oslobođenja). Oslobađamo svoj um kako bismo ga mogli koristiti da zauvijek prebiva na Bogu. Gospodinu može pružiti neprekinutu vječnu službu s ljubavlju.
Kad se um vrti oko Božanskog, uistinu se možemo utemeljiti u jogi – neprekinutom božanskom zajedništvu sa Srimanom Narayanom. To je ono što joga zapravo jest. To je zapravo bhakti. Bhakti ne mašta o Gospodinovim lilama, već je to stvarni susret s Njim.
Guruji je rekao: „Kada dubokom meditacijom osoba opazi istinsku stvarnost, kad osoba spozna i postigne to blaženstvo meditacijom na Boga; kad je Bog otkrio ovaj vrhovni aspekt sebe u sebi, utemeljen u tome, duša više ne može otpasti od duhovne istine svog bića. U ovom stanju čovjek opaža to jedinstvo i vječnu, neprolaznu radost i blaženstvo koje proizlaze iz Boga u nama samima. Osoba je spoznala Boga, osoba je pravi yogi i nikad nije odvojena od Boga. Kad se blaženstvo probudi u vama, obuzima vas i traje zauvijek. Nastavit će rasti. Tome blaženstvu nema kraja…“
Izvorni tekst na engleskom pročitajte OVDJE.