PITANJA I ODGOVORI UŽIVO IZ VRINDAVANA  SHREE GIRIDHAR DHAM ASHRAM, 24. OŽUJKA 2020. U današnjem satsangu putem prijenosa uživo Paramahamsa Vishwananda odgovorio je na pitanja o molitvi, o snazi slavnih ratnika, samospoznatih ljudi i znakovima napretka. Jai Gurudev svima i dobrodošli ponovo na satsang ovdje u Vrindavanu! Dakle, danas dijelimo s vama dio dana. Bilo je smiješno. Jutros je policija došla ovamo i zamolila sve da idu na provjeru – svi ljudi ovdje u ashramu. Išli smo u bolnicu, a onda su nam rekli: „Imate li papir iz policije zbog kojeg razloga dolazite ovamo na provjeru?” Ali odmah možete vidjeti, kad smo ulazili u bolnicu, na samom ulazu, nisu nas pustili unutra. To je stvarno smiješno. Možete vidjeti strah na licima ljudi, pogotovo kad vide sve bijelce, moj bože! Vidite, ljudi imaju određenu predodžbu da će virus najprije vidjeti vaše lice ili vašu boju kože, a onda dođe po vas. Ali ne, do svakog dolazi jednako. Ne vidi jeste li bogati ili siromašni, jeste li bijeli ili crni; doći će po vas. Pogotovo ako imate toliko straha da će doći po tebe. Ali žalosno je vidjeti kako ljudi u određenim regijama djeluju na taj diskriminirajuć način. To jasno možete vidjeti, kada kažu: „Oh, samo ti ljudi imaju to.“ Ne, nije tako. Dakle, bilo bi lijepo da ljudi shvate da smo najprije svi ljudi i svatko ima određeno ograničenje stvari i svatko ga može dobiti. Moramo biti ovdje kako bismo bili spremni pomoći jedni drugima. Smiješno je jer su to liječnici koji su se zavjetovali da će pomoći ljudima te kada u drugim zemljama vidimo kako liječnici pomažu ljudima, to je nevjerojatno. Ali evo, vidite da su ljudi uplašeni. Nisu ni spremni da vam pomognu. Svi su izašli i rekli: „Ne, ne, ne, nećemo vam pomoći.“ I to je zaista vrlo čudno, ali istovremeno je bilo smiješno kako ljudi reagiraju iz neznanja. Dakle… takav je dan bio danas, i dobro, mi smo i dalje sretni, još uvijek smo radosni, to ne mijenja naše raspoloženje da budemo sretni i pozitivni. Dakle, Svami Revaati će postaviti pitanja. Da vidimo. Pošto ne možemo znati što je najbolje za druge, možemo li jednostavno ponuditi našu japu i molitve Tvojim stopalima i tražiti od Tebe da ih upotrijebiš u ime drugih ili postoji bolji način da se molimo za druge? Pa, to je istina. Vrlo često pretpostavljamo da znamo što je najbolje za druge ljude. U stvarnosti, čak ni sami ne znamo što je za nas najbolje. Vrlo često ljudi traže toliko mnogo stvari koje ih čine nesretnima. Tako možete vidjeti da sami ljudi često ne znaju. Zato je važno samo moliti za Božju volju. Najbolji način da to učinite je samo da se za njih molite i prepustite Božanskom. On najbolje zna što je najbolje za svakog od nas. Radite japu, molite i imajte namjeru. Vidite? Ako znate da netko pati, molite se za tu osobu. Nije pogrešno moliti za nikoga, ne činite nikakvu štetu u molitvi želeći dobro nekome. Dakle, molite, radite japam, pružate namjeru osobi koja to treba i onda samo prepustite Božanskom kako ih On želi pomazati. Vrlo često imamo određeno očekivanje i zbog tog očekivanja postajemo nesretni. Kažemo: „Da, molili smo se Bogu, molili smo se Guruji, ali ništa se nije dogodilo.“ Zašto? Jer ne znate što je dobro za dušu te osobe. U Bhagavad Giti, u 5. poglavlju, u 22. stihu, gospod Krishna rekao je Arjuni da će oni koji dođu u kontakt s nečim ograničenim, koji mole za nešto što je ograničeno, postići samo bol i tugu. Za mudre oni ciljaju na nešto što je beskonačno, nešto što je neograničeno. Dakle, ako to analiziramo, dolazeći do tog pitanja, Bhagavan Krishna otkriva da se često naše pitanje zasniva na određenim ograničenjima. Naš um i naša čula mogu razumjeti samo nešto što je ograničeno. A onda kad ciljamo na to ograničenje, pa, bit ćemo nesretni, imat ćemo tugu, imat ćemo bol u životu. Jer sve što je ograničeno, dat će vam samo ograničenu sreću. To je kad niste gladni: čak ni ono malo hrane koju jedete ne veseli vas jer niste gladni. Kad nismo gladni, pojesti to malo hrane bit će bolno. Zamislite sada puno hrane; neće vam donijeti istu sreću. Dakle, vidite, od samog početka otkrijete da u tome postoji nesretnost, a ipak, kad pogledate, uzmete toliko hrane, toliko želite, toliko tražite i još uvijek nalazite nesreću. Kaže se da je ta nesreća poput prostitutke koja se lijepo odijeva, uljepšava se, stavlja puder, stoji u mračnoj uličici i smiješi se neznancu. Isto je, vidite. Ono što će iz toga izaći bit će samo nesreća. Dakle, budite svjesni onoga što molite, budite svjesni svog cilja. Uvijek možete moliti za ljude, uvijek možete poslati pozitivnu namjeru ljudima, ali uvijek to prepustite najvišoj stvarnosti, prepustite to guruu i Bogu i vjerujte da oni najbolje znaju što je dobro za nečiju dušu i za svačije putovanje. (SVR: Ovo pitanje dolazi od devetogodišnjaka:) Zašto su kshatrije u Mahabharati i Ramayani bili toliko veći i jači nego što smo mi danas? To je lijepo pitanje! To pitanje dolazi od devetogodišnjaka? Zanimljivo. Jako sam sretan zbog toga što se to dijete jako zanima za Ramayanu i Mahabharatu, a posebno je opazilo činjenicu da su ti ljudi bili vrlo snažni. Dakle, zašto su bili snažni i vrlo moćni u vrijeme Ramayane i Mahabharate? Vidite, kada gledamo filmove ili kada, primjerice, čitamo o njima, u mislima mislimo da su bili vrlo veliki, moćni i vrlo snažni. Također vrlo često ćete vidjeti, ako je dijete gledalo crtić, vidjet će da su vrlo robustni i vrlo dobro građeni, kao da su tek izašli iz teretane. Ali istina je! U to vrijeme njihovo je tijelo bilo vrlo važno i bilo je vrlo važno kako su pazili na svoje tijelo, bili su jako mišićavi. Ali osim toga, oni nisu samo jačali mišiće svoga tijela, već su jačali mišiće svoga uma. Vidite, rat u kojem su ih učili kako se boriti nije samo fizički. Danas je razlika u tome što su ljudi vrlo zabrinuti zbog svojih tijela, a također je u današnje vrijeme potrebno samo pritisnuti tipku “katakata” poput pucnja pištolja. Ne! U to je vrijeme to bilo vrlo fizički. U ono vrijeme nije bilo pištolja. Nije da ste mogli stajati na jednom mjestu i pucati na drugu stranu. Ne, trčali su fizički. Kad gledate Mahabharatu, kad gledate Ramayanu, trčali su. Dakle, da bi trčali, morali su imati dobru fizičku kondiciju. Kao takvi, bili su dobro građeni i bili su vrlo okretni u umjetnosti borbe. Zbog toga su vrlo često predstavljeni kao vrlo jake figure. To je jedna stvar. Druga je stvar što se u tadašnjem umijeću ratovanja nije radilo samo o odlasku i ubijanju neprijatelja. Duhovnost je igrala vrlo duboku ulogu u njihovom životu. Njihova meditacija je također bila vrlo važna. Njihova je molitva bila također vrlo važna. Bog je bio dio njihove kulture. Za njih nije bilo samo fizički biti dobro građen, kao što sam već rekao, već su i mentalno bili dobro pripremljeni. Dakle, bili su podjednako snažni u fizičkom i u mentalnom. Zato možete vidjeti, imali su moći, mistične moći. Vidimo samo glavne, glavne ličnosti u Mahabharati ili Ramayani koje imaju vrlo moćno oružje i sve ove stvari, ali i mali ljudi su ih imali. U Ramayani su i majmuni koji su išli u rat bili vrlo moćni. Bili su na strani Rame, a opet demoni sa strane Ravane bili su podjednako moćna bića. Dakle, to nisu bili samo obični ljudi. Da bi imali tu sposobnost, svladali su svoj um svojim duhovnim praksama. Bilo pozitivno ili negativno, nije važno, ali vidite da su bili podjednako vrlo moćni u svom tijelu i u svom umu. Zato ćete vidjeti da su bili vrlo, vrlo snažni. Kad pogledamo Spartance, na primjer, u grčkoj mitologiji u velikim ratovima, to nisu bile mršave osobe koje su imale samo malo mišića. Ne, to su bili dobro građeni ljudi koji su redovno trenirali. Ovdje vidite disciplinu koju su imali u svom životu; nisu samo tamo sjedili. Vojska Aleksandra Velikog nisu bili samo ljudi koji su rekli: „O, da, sada moramo ići u rat, idemo se boriti.” Ne, to nije tako. Trenirali su tijekom dana. Disciplina i ono što prolaze – nevjerojatno je. Kad danas vidimo vojsku, oni također treniraju. Ne bismo rekli da oni samo sjede i ne rade ništa. Imao sam priliku posjetiti neka mjesta. Oni treniraju, ali vrlo često ljudi izvana to ne vide. Misle da netko samo uzme pištolj i ode, bori se i zaštiti zemlju, ili što već. Ne! Svakodnevno se moraju održavati u formi. Ako se ne održavaju u formi, kako bi se borili? Sigurno da danas nemaju isti kapacitet kao prije, ali vojska svake zemlje čini jako puno na zaštiti svoje zemlje. Ne bismo trebali zaboraviti na njihovu žrtvu i ono što oni čine za zaštitu nacije. Ovdje u Indiji ljudi su svugdje vrlo mirni (osim u ovom trenutku, zbog ovog virusa nitko ništa ne može učiniti), ali tijekom stoljeća kada gledamo što su činile vojske štiteći granicu ove zemlje da narod bude u miru, moramo im biti zahvalni. Ne samo ovdje, već svugdje. To je njihova dužnost i moramo biti zahvalni na svakom području. Danas vidimo da su svi liječnici posvuda zauzeti u bolnicama; moramo biti zahvalni i njima, jer oni daju svoj život za druge te u tome i sami mogu biti zaraženi kontaktom s tim virusom. Dakle, u svakom području života vidimo da kad se netko zaista posveti svojoj dharmi, svojoj dužnosti, vrlo je snažan i vrlo moćan. Mislim da je i to primjer za to; kad smo posvećeni u onome što radimo, imamo unutarnju snagu u sebi. Svatko ima svoje jedinstveno putovanje do samoostvarenja i ostvarenja Boga, ali koji su neki znakovi ili stadiji koji vam pokazuju da napredujete u pravom smjeru i ne padate samo u sve više i više zabluda? Ako tražimo znakove, onda tražimo samo nešto što je ograničeno. Kao i prvo pitanje, ako tražimo samo neki znak, postat ćemo nesretni, jer će se tada vaša cijela namjera dok radite svoju sadhanu biti samo fokusirana na tome: „Koji znak imam?” Znate? Dakle, ako je to vaša namjera, samo tražiti znak, nikada nećete biti sretni. Umjesto da napredujete, skrenut ćete, ići ćete prema dolje. Ali ako svoju sadhanu radite svim srcem i s radošću, zaboravite na rezultat toga. To je ono što je gospod Krishna rekao: radite sve što radite, ali nemojte biti vezani za rezultat. A ako to učinite, vidjet ćete da ćete biti najsretnija osoba, jer ste oslobođeni određene zablude. Kad imate očekivanja, um također može stvoriti puno zabluda, a vrlo često sam primijetio da na duhovnom putu ljudi vole trčati za zabludama, vole trčati za znakovima, vole trčati za nekim beznačajnim iskustvom. Najveće iskustvo je ona radost kad zaista možete uživati u Božanskom u svom srcu. Ovo je jedno od najdivnijih iskustava kad se možeš smijati bez ikakvog razloga, možeš plakati bez ikakvog razloga; to su znakovi da je to vaše osobno iskustvo. Ali ako tražite svjetlost koja zasvijetli ovdje ili ondje, ili zvijezde koje zatrepere tu i tamo, i prihvatite to kao znakove, to su samo ograničeni znakovi. A ako tražite ograničene znakove, naći ćete ograničen znak, ali taj ograničeni znak ne znači da će vam pružiti onu pravu sreću. Donijet će vam kratkotrajnu sreću, a ta kratkotrajna sreća lako će se zaboraviti. Zbog toga obmanjeni ljudi tako na svoj način tumače znak, a zatim odlaze u zabludu i vole tu zabludu dijeliti s drugima. Kad svoju zabludu podijelite s drugima, drugi kažu: „Oh, vau, kako si sjajna i divna!“ Ali tada potvrđujete vlastitu zabludu. Jeste li onda stvarno sretni? Ne niste! Bit ćete sretni samo nakratko. A kad to nestane, morat ćete potražiti drugu priču, drugu zabludu, da biste je ispričali ljudima. Slično, ljudi često idu od jedne zablude do druge, ali ne nalaze pravu sreću. Dakle, molim vas, ne tražite znak drugdje, nigdje drugdje. Budite svoji, budite sretni kakvi jeste, budite zahvalni što ne vidite ni jedan znak. U protivnom biste imali neki problem, vjerojatno sa svojim vidom! Dakle, budite sretni. Kao što sam rekao, vrlo često me ljudi pitaju: „Jesi li čuo od tih ljudi ili onih?“ Ja kažem: „Ne, nikad ne čujem od njih.“ Sve dok ne čujete nešto od nekoga, znajte da je to dobar znak, da su dobro, da su dobrog zdravlja. Jer ako biste se čuli s njima, to bi pokazalo da im nije dobro. Dakle, tako, vidite, ako ne opazite nikakav znak ili bilo šta drugo, budite sretni što ste na pravom putu. Ali ako počnete viđati neku viziju, vidite ovo i ono, možda imate neki problem pa bi se onda trebali početi brinuti zbog toga! Ali ako vam Bhagavan želi stvarno dati znak, taj će znak biti za vas osobno. To je iskustvo između vas i Njega, i to je jedinstveno iskustvo. Neću reći da ljudi ne doživljavaju Božansko. Mnogi ljudi, mnogi svetci, mnogi ne svetci, mnoge velike duše ili male duše ili kako god ih želite zvati, koji su izgradili odnos s Bogom, imali su darshan Bhagavana, imali su tračke Njegove božanskosti. Ali prepustite Njemu da dođe k vama. Ostavite Njemu da se manifestira onako kako On želi. Ne stvarajte to unutar svog uma. Vaš um je vrlo moćan. Kaže se da ljudska bića koriste samo 5% svoje inteligencije. Dakle, tih 5% koje koristite, zamislite da 95% spava; koliko mnogo možete učiniti s tih 95%? Samo zamislite još jedan posto! Čak i malo od tog jednog postotka, recimo, od tih 5,5% budnih, tada puno stvari možete učiniti. Ali samo budi tko si. Ne trči iza nekim iskustvom. Osjetite tu radost u sebi. Osjetite tu ljubav koju je Bog stavio u vas. On tu sjedi i čeka vas. On je tu i kuca na vrata vašeg srca. Potražite ga tamo i dopustite Mu da se otkrije u vama. Zaboravite na otkrivanje vani; neka se otkrije unutar vašeg srca. Ponekad je teško osjećati se ohrabrenim i motiviranim za vježbanje, osim vas ne vidim nijednu svetu osobu koja je svladala ego i um. Zašto nitko oko vas nije postigao cilj unatoč vašoj veličini? Pa neću reći da nema nikoga. Postoji nekoliko njih, ali ne radi se o njima. Vaš fokus je na guruu, trebali biste se usredotočiti na gurua. Ne trebate se fokusirati na predanike oko sebe. Točno je, ponekad kad pogledamo predanike oko sebe, vidimo da je ponos tu, a ego je i dalje vrlo jak, ali vidite, što ste više u skladu s guruom, postajete ponizniji. Ali ako se želite koncentrirati na njih, oni su i dalje na svom putu – bilo da su swamiji ili rishiji ili što god bili, predanici – i dalje su na svom putu, a kad dođe vrijeme, bit će im dana ta milost. Vidite? Dakle, radi se o vremenu. Kada promatramo sve majstore, kada njihovi učenici dolaze do pune spoznaje? Često majstor zadržava spoznaju i daje je samo kad je vrijeme za davanje. Ako spoznaju date nekome dok je majstor još živ, uvreda koju će osoba učiniti je da će pomisliti da je iznad majstora. A ovo je jedan od najvećih aparadha, što je uvreda koju možete učiniti. Zato realizirani majstori, avatari, zadržavaju to ostvarenje, a kad su spremni za odlazak, prenijet će to onome kome je potrebno. Lijep primjer je sam Isus. Njegovi učenici oko njega nisu bili vrlo inteligentni ljudi, ali oni su bili spremni, bili su pripremljeni. Ali jednom kada majstora nije bilo, a vidjeli su da su ponizni, imali su tu poniznost u sebi, poslao je tu milost na njih. Slično, to znaju i svi realizirani majstori. Ako bi učinili da jedan od učenika dostigne tu puninu spoznaje, u igru ​​bi ušao i njihov ego. A ako bi se njihov ego u tome povećao, a oni nisu postigli tu poniznost, za njih to može biti vrlo opasno. Umjesto da napreduju, toliko će pasti da i ne znate koliko će života trebati da dosegnu ponovo tu razinu. Dakle, to je, zapravo, ušteda milosti koju majstor zadržava ne otkrivajući i ne daje potpunu spoznaju dok se u potpunosti ne mogu nositi s tim. Vidite, u svom sam životu pokušao dati tu spoznaju nekim ljudima, ali oni nisu bili spremni to podnijeti jer su njihov ego i um bili još uvijek vrlo aktivni. Zato su majstori vrlo oprezni u vezi s tim. Jai Gurudev! Izvorni govor na engleskom pročitajte ovdje.
X