11. travnja 2020. je 23. dan moje karantene u Indiji. Došla sam 10. veljače i trenutno se nalazim u svetom gradu Vrindavanu sa svojim prijateljima gdje smo smješteni u velikom kompleksu Jiva instituta za vedske studije. I nije nam loše. Imamo hranu, možemo se slobodno kretati unutar kompleksa koji ima veliki vrt, kravice, pse i puno majmuna koji doduše nisu planski dio kompleksa, ali su uvijek tu. Unatoč svemu, vrijeme prolazi relativno brzo jer smo svi dobili nekakve zadatke s obzirom da većina stalnog osoblja Jive više ne dolazi zbog karantene. Čistim hodnik u prizemlju jer se tamo nalazi moja soba, svaki drugi dan čistim blagovaonu nakon ručka i zalijevam cvijeće koje se nalazi na krovu. Svako malo uleti još pokoji zadatak, ali u ovoj je situaciji bilo kakvo odvraćanje pažnje od trenutnog stanja u kojem se nalazimo- blagoslov. To što radimo se zove seva (nesebično služenje) no iskreno od nje više dobivamo nego što dajemo jer kaos kojeg stvori nezaposlen um i neprestano glavinjanje o situaciji u kojoj nemamo utjecaja je besmisleno i nepodnošljivo. Kad bi promatrali našu grupu izvana činilo bi se kao da smo nekakvom wellness/duhovnom odmaralištu. Dan nam je otprilike ovakav: u 8:30 doručak, u to vrijeme dolazi i štand sa voćem i povrćem. Štand se smjesti cca. 300 metara od ulaza u Jivu pa odeš do njih sa maskom i čekaš na red poštujući pravilo razdaljine. Zatim kupljeno voće brzo sakriješ u torbu ili ispod majice jer u blizini vrebaju majmuni spremni da ukradu bilo što. Inače, ni majmunima nije lako jer im se smanjio izvor hrane pa su postali agresivniji, barem mužjaci. Ženke i bebice samo tužno sjede i plaču. Ne znam kako opisati taj zvuk, poput jecanja, što ti slomi srce jer znaš da ako daš jednu bananu, banananju nema kraja. No, ipak ljudi iz susjedstva se brinu o njima prikupljajući im hranu jer znaju da i oni moraju jesti. Tkogod je već bio u Indiji zna da majmuni često kradu hranu ili su skloni napraviti pokoju štetu i tako svaki dan. Unatoč tome, ljudi im žele pomoći jer znaju da je to njihova priroda, dok je priroda ljudi da budu milosrdni.
E sad, kupljeno voće, pod uvjetom da je uspješno došlo do sobe, odmah treba oprati jer smo dobili informaciju da su pronašli korona virus na nekim bananama. Koliko je ta metoda učinkovita, ne znam, jer voda u Indiji nije pitka i nemam osjećaj da je čisto.
U 10:00 h počinje zajedničko učenje Bhagavad Gite, naravno nije obavezno. Ja u to vrijeme perem hodnik. U 13:00 h je ručak nakon kojega ako nije na meni red za čišćenje odem odmoriti u sobu jer do tad je već jako vruće i nemam volje za ništa. Trenutno je najviša temperatura 36 stupnjeva, ujutro je 32. U 15:00 sudjelujem na terapiji na kojoj se rješavam duboko ukorijenjenih problema, u 18:00 nastupa izbor između mogućnosti odlaska na krov ili vježbanja kirtana s ekipom iz Rusije ili otići na zajedničku prakse Kriya joge. U 19:00 je večera, te u 20:00 predavanje koje vodi Babaji Satyanarayana Dasa koji je ujedno i osnivač Jiva instituta.
Navečer je najugodnija temperatura za boraviti vani, ali ne predugo jer komarci su brutalni. I onda se odlazi spavati. Eto, nije uopće loše za karantenu. Sve dok netko ne ubaci bombu tipa; “Otkazali su mi i ovaj let”, e onda je glavna tema opet karantena, virus, otkazani letovi itd. Svi smo na mobitelu i tražimo informacije, planiramo opcije, sumnjamo u sve, pomirimo se sa sudbinom; “A ništa, ostajem u Indiji onda”. Ostati u Indiji dugoročno nije dobra opcija jer su pred neki dan još više postrožili karantenu. Naravno da je strah velik jer ovo i je velika zemlja koja nema resursa da zbrine bolesne ljude kao što se to može na primjer u Europi. A i u Europi pucaju po šavovima. Puno ljudi živi na ulici, bez skloništa, redovnih obroka, a da ne govorim o higijenskim uvjetima. Iskreno, više mi je žao tih ljudi nego sebe. Na koncu mogu i ja pokupiti virus u nekoj od zračnih luka, trebali bismo ih proći četiri do Zagreba. Ova pandemija je promijenila puno toga. Ograničila nam je kretanje, smanjila izvore zarade, mnogim ljudima je oduzela život, unijela nemir i dovela svijet u stanje panike. Mi sad živimo u toj globalnoj svijesti i od nje se teško bježi.
No hajde da pokušam pronaći pozitivne strane ove karantene. Zbog smanjenja onečišćenja zraka u Indiji je, po prvi puta u 30 godina, vidljiva Himalaja. Sveta rijeka Yamuna je zapravo plavičaste boje, nisam to znala jer sam mislila da je izvorno siva. U Vrindavanu uglavnom vlada tišina, nema više zaglušujuće buke prometa. Čuju se krave, majmuni, lavež pasa, zvukovi djece u igri i ponekad njihove majke kada na njih viču. Zrak je čišći, kao i nebo pa se svaki dan vide zvijezde. Na kraju ispada da je čovjek najveća štetočina na ovom planetu a toga nismo svjesni dok nas ne pokosi nešto grozno. Pitanje je hoće li ovo biti dovoljno da se promijeni globalna svijest? Ja mogu utjecati samo na sebe…Taj san u slapu da bi mogao sjati…I moja kaplja pomaže ga tkati.
Nataša B. (Kriyalakshmi Dasi), Rijeka
Preuzeto s dopuštenjem autorice s http://poriluk.com/karantena-u-indiji-putopis/
