Uvijek možeš očekivati neočekivano ili kad će taj peetaak?
16. ožujak 2020.
Otkazan nam je let. Dogodilo se očekivano, no ipak sam malo razočarana. Danas smo trebali krenuti na epski put doma popraćen nebrojenim zaustavljanjima policije do Delhija. Prvo treba od Hrvatske ambasade u Delhiju ishoditi potvrdu da idemo na put, zatim treba pronaći taksistu koji ima dozvolu policije da vozi izvan Vrindavana.
Let nam je trebao startati u 3:25h, s dolaskom u Hrvatsku u 22:30h. Presjedali bi u Dohi i Briselu, zatim sa Croatia Airlines do Zagreba. Prvo smo dobili informaciju da je Croatia Airlines otkazala letove. Prva misao je bila; ok hajde da barem dođemo do Europe pa ćemo se snaći do doma. Nakon što su mi potvrdili da je let otkazan pisala sam Qatar Airwaysu da provjerim ako to utječe na naš drugi let. U Indiji sam i pojam o vremenu mi je malo zbrčkan, ne znam koji je dan u tjednu, datum, blagdan. Shvatila sam da je Uskrs tek kad sam dobila par poruka sa čestitkama. Tako da je odgovor na upit o letu bio odgođen sve do utorka. Do utorka sam još gajila nade da ćemo ipak otići doma no i to je palo u vodu kad su iz Qatara potvrdili da su svi letovi otkazani i ne znaju kada će se promijeniti situacija. Naša je pretpostavka da će to trajati do 3. svibnja jer bi tada trebala prestati karantena u Indiji.
Dakle ovdje sam još dvadesetak dana.
29.ožujak 2020.
Dobili smo nove karte za 4. svibnja. Delhi- Doha- Frankfurt- Zagreb. Dakle, trebali bismo ići sljedeći ponedjeljak. Za sada je rezervacija potvrđena, no dobili smo informacije da će se najvjerovatnije produžiti karantena u Indiji pa sam odmah kontaktirala Qatar. Odgovorili su mi da je rezervacija za sada ok, ali da bi moglo biti problema s našim tranzitom u Frankfurtu. Naime, šuška se da bi Njemačka vlada mogla zatvoriti zračnu luku Frankfurt. Merde, shit, govance, i tako mi mlijeka u prahu!!
Kako i zašto sad zatvaraju nesretni Frankfurt?? Zar je moguće da možemo letjeti iz Delhija, ali ne iz Frankfurta!! Rečeno nam je da Croatia Airlines leti samo iz Frankfurta pa smo bili super sretni što nam je tranzit tamo, ali sad i nije neka radost. Pitala sa Qatar Zagreb kako mogu provjeriti letimo li u ponedjeljak ili ne pa su odgovorili da ih kontaktiram dva dana prije. Ok, super, „hvala puno” napišem i pošaljem mail. No, istog trena se sjetim da je u petak 1. svibnja, praznik pa vikend, te u Zagrebu sigurno neće raditi. Odmah im pošaljem još jedan mail, treba mi rješenje kvragu!! Inače nikada ne šaljem toliko mailova ili upita, ovo je neuobičajeno za mene. Doduše, ova cijela situacija je neuobičajena. Snađi se druže. Odmah su mi odgovorili i poslali broj ureda u Indiji da kod njih provjerim status leta. Super su ljudi iz Zagrebačkog ureda Qatara. S obzirom na moj pojam vremena, svaki dan je isti, većinom sam im slala upite vikendom ili tijekom praznika na što nisu odmah odgovarali jer naravno ne rade. Moja greška. No, tijekom radnog tjedna su jako brzi i dostupni. Sinoć su mi poslali mail prema kojem moram zatražiti dozvolu od strane Njemačke imigracije za boravak u zračnoj luci tijekom tranzita. Bez te dozvole nas neće pustiti u avion. Super!
Odmah sam proslijedila mail hrvatskom konzulu u Delhiju koji mi je isto odmah odgovorio kako je najbolje da napravimo što Qatar traži od nas jer konzulat nema nikakve ingerenciju nad njima. Moram pohvaliti i Hrvatski konzulat u Indiji, zaiste se jako trude da nam pomognu, stalno nam šalju bitne informacije i brinu o nama. Nekako mi se čini da se nisu naspavali od kada je izbila epidemija jer su uvijek dostupni na Whatsappu i odmah odgovore na pitanja. Uglavnom, poslala sam Bundespolizei Frankfurt zahtjev za dozvolu i danas su mi poslali pozitivan odgovor s napomenom da možemo boraviti samo u području za tranzite i nije nam dozvoljen ulaz u Njemačku. Dobro, imamo sad i tu dozvolu koju sam odmah proslijedila Qataru. Još samo da napokon dođemo do magične i neprocjenjive potvrde o letu iz Delhija. Danas je srijeda što znači da u petak moram kontaktirati njihov ured u Indiji za potvrdu o letu.
Nije to tako daleko, u petak bi mogla krenuti druga faza, pakiranje. Uh, ne veselim se tome. U Indiju smo došli samo s ruksacima jer smo tijekom veljače putovali Tamil Naduom u južnoj Indiji. Ideja je bila sljedeća; na jug ćemo s ruksacima jer nam je lakše da ne teglimo puno stvari sa sobom budući ćemo puno putovati, pa ćemo si kupiti kufere u Vrindavanu, gdje smo do kraja avanture. U Vrindavanu smo još uvijek, ali na žalost bez idealne prtljage jer kufere nismo stigli kupiti prije karantene. Ja sam svoj planirala kupiti zadnji tjedan prije odlaska, čak sam i pronašla kakvoga sam htjela.
Bila sam na Loi Bazaru s prijateljem koji je taj dan išao doma pa je tražio manju torbu, jer se nakupovao naravno previše za u svoje stare torbe, događa se to često. Onda sam se premišljala da li da kupim kufer ili ne, nije mi ga se dalo nosati po onoj gužvi i vrućini pa sam odlučila da neću.
Nekoliko dana poslije počela je probna karantena, a ubrzo i prava. Do tada sam skupila podosta stvarčica, što poklona što robe, i situacija više nije bila idealna. Naknadno smo uspjeli nabaviti torbe, preko prijatelja Indijca, dizajnom ala izbjegličke. Navodno u nju stane 40 kila, ali nije baš praktična za nositi i patent mi ne ulijeva veliko povjerenje. No kako je tako je, nemamo izbora.
Već sam par puta napravila probno pakiranje, ali se sva oznojim od muke, previše je toga i sve mi naravno treba.
Čini mi se kako je sve izvan moje karantene, ops lapsus, moje kontrole, ne mogu utjecati na ništa i to me podosta trigerira jer ne volim kad nije po mome.
Što da radim? Danas sam primijetila da mi je izbilo još više sjedih vlasi. Izvana se na meni ne primijeti da sam očito pod stresom. Tijelo ne laže. Ovo je nevjerovatna situacija. No činjenica je da je nama u Jiva Institutu zaista super. Puno bolje nego ljudima koji su ograničeni samo na svoje stanove, ovdje imamo otvoreni kompleks i prostor za kretanje. Ipak, um ne da mira, nikada mu nije dovoljno.
Svjesna sam da je ovo prilika u kojoj se moram suočiti s nekim svojim programima, navikama, potrebama. Toga se često ne sjetim u trenucima kada počnem gruvati i analizirati svaku sitnicu, no primjetila sam da se uspjevam sve brže primiriti. I više me ne prati ljutnja cijeli dan nego puknem i onda odmah nestane. To je dobro jer se otrov ne zadržava u tijelu i što je najvažnije, ne širim ga drugima.
Pokušavam biti bolja, zaista se trudim. Sviđa mi se što se trudim jer inače često brzo odustanem, brzo se zasitim i sve mi postane dosadno. Ovdje sam zaista na testu- jer nemam izbora, moram prihvatiti dane situacije. Počele su zezancije na temu produžetka karantene, tipa ostajemo do listopada. Jako smiješno, ali ja sam odlučila da idem doma.
Makar pješke, no ipak se nadam zrakoplovno.
Možda je naslov ovome blogu primjereniji- ‘Kad će taj peetaak?’
Nataša B. (Kriyalakshmi Dasi), Rijeka
Preuzeto s dopuštenjem autorice.
