Uvijek sam se veselila putu u Shree Peetha Nilayu, dom svog Satgurua. Ovaj put je to veselje bilo prožeto strahom. Moja kćerka Manohari Devi izabrana je kao jedna od devet malih božica na kojima se zadnju noć Navaratrija radi Kanya Puja. Čekali smo to dvije godine. Međutim, pošto smo šesteročlana obitelj, takav put nas košta cijelo malo bogatstvo hehe. Ovaj put nismo to mogli priuštiti, ali Manohari Devi je morala ići. Dosta mjeseci sam se mučila tko će ići s njom, muž ili ja. Naime, imamo malu trogodišnju kćerkicu koja ni dana nije bila bez mene i jako smo vezane. Kako je ostaviti? Kako će provesti noć? Hoće li joj to biti prevelik šok? Ipak se radilo o šest dana! Pitali smo Gurujija tko da dođe s Manohari Devi. On je samo lukavo odgovorio da ona dolazi, a mi nek se dogovorimo hahaha. Ali sutradan nakon Njegove poruke bilo mi je jasno k’o dan: ja moram ići! Danima sam se psihički pripremala i molila se da sve bude dobro. Na dan putovanja, osjećala sam ogroman strah, ali u jednom trenutku nisam više mogla izdržati i samo sam sve pustila u Njegove ruke i prekorila samu sebe kako se uopće usuđujem ne imati povjerenje u svog Satgurua. Od tog trenutka sve je postalo kao neka bajka. I ta bajka je trajala svih šest dana! Put nam je bio velika avantura: prvi put, nakon mnogo godina, putujem sama, snalazim se sama. Iako sam puno svijeta proputovala, osjećam se ko da je prvi put. Putovali smo 24 sata, ali nije bilo naporno, bilo je zabavno.
Dolazak u SPN je kao ulazak u drugi svijet, čarobni svijet ljubavi i radosti. Uvijek predivno!
Na dan Kanya Puje, obje smo bile toliko uzbuđene da je to neopisivo. Bile smo u sobi s Kineskinjom koja nije govorila engleski i koja mi je prvi dan htjela pomoći obući sari. Sporazumijevale smo se gestama i smijale se kao lude.
Moja Manohari Devi i ja smo krenule u sobu gdje su došle i ostale male božice, na uljepšavanje. Prekrasna pomagačica Lakshmi preuzela je Manohari Devi. Ja sam sa strane gledala zadivljeno kako se moja djevojčica pretvara u moćnu božicu Siddhidhatri.
Sve djevojčice su bile predivne, nevjerojatne. Prije ulaska u šator, Guruji je pozdravio božice i one su ušle nakon Njega.
Ja sam sjedila u prvom redu ispred nje. Promatrala sam cijeli obred koji je Guruji radio na njima. Bilo je tu raznih mantri, posipanja rižom i laticama, bacanja cvijeća. Na kraju je svakoj božici stavio cvijet na glavu, a pošto je to bila zadnja večer Navaratrija posvećena božici Siddhidhatri, Manohari Devi je dobila najveći cvijet i Guruji je rekao:“ Najveći cvijet za današnju božicu.“ Pozdravili smo je pljeskom.
Nakon toga im je Guruji oprao nogice i poklonio im se. Bilo je čudno gledati Gurujija kako se klanja djevojčicama, ali kasnije sam shvatila nešto potpuno drugo. One su veselo gledale u svoje mame i treptale okicama. Neke mame su čak i došle popraviti im kosu ili veo. Kada je Guruji završio, dogodilo se nešto nevjerojatno! Djevojčice su se umirile, prestale su gledati mame, oči su im se zacrvenile i posvetile su se swamijima i ostalima koji su dolazili da im se poklone. To više nisu bile male djevojčice, nego prave božice! Osjetila se promjena u energiji. Suze su mi krenule, to je bilo tako jako i ispunjavajuće!
Ljudi su se dolazili pokloniti i davali su darove, a one su svakog blagoslovile, svaka na svoj način. Bilo je sigurno preko 500 ljudi, ali niti jedna od njih se nije pomakla, niti zatražila vode ili slično. Bhajani su se pjevali, yajna je tekla, a one su dijelile blagoslove i ljubav! Sutradan su mi rekli da nikad do tada nije bila tako intezivna Kanya Puja. Sve djevojčice su bile starije i Guruji nam je stvarno priuštio nešto posebno!
Nakon blagoslova, božice su se rasplesale! To je bilo predivno! Bile su usklađene kao da su vježbale danima prije! I sam Guruji im se pridružio. Nakon rasplesane večeri, upitala sam Manohari Devi kako se osjećala, odgovorila je da jednostavno ne može opisati taj osjećaj. Dok smo čekale prasadam kasno u noći, već ju je počeo hvatati umor. Ja nisam mogla skinuti oči s nje, bila je nevjerojatna. Kao da je oduvijek božica! Nisam je nikad vidjela toliko sretnu, rasplesanu, raspjevanu. Našla je svoj dom.
Ostale smo još jedan dan, na Dussehri što je isto tako bio poseban doživljaj! Kiša je pljuštala, bhajani su se orili, Guruji je bio u vodi hehe. Nasmijan, predivan, božanstven. Nismo mogle odvojiti pogled od Njega ni na tren. Iako ovaj put nismo baš s Njim komunicirale, osjećale smo da je s nama u svakom trenutku radi nevjerojatnih sitnica koje bi se posložile tako da nam bude dobro. Čuvao nas je i pomagao nam svih šest dana. Bilo je teško otići, ali otišle smo sretne zbog najnevjerojatnijeg iskustva u životu. Navaratri je stvarno poseban događaj i preporučam svima da odu vidjeti i osjetiti ljubav božanske Majke. Na kraju moram napomenuti da je moja trogodišnja Radhika Dasi bila predivna dok me nije bilo. Svaka noć je bila mirna i prospavana u tatinom zagrljaju, lijepo smo pričale telefonom i veselo me dočekala nakon povratka. Guruji se pobrinuo da osjeća majčinu ljubav i dok me nema. Hvala Njemu od sveg srca na svakom trenutku koji nam je poklonio. Jai Gurudev.
P.S. Jutro prije Kanya Puje, Manohari Devi i ja smo u shopu gledale mirisne štapiće i htjele smo kupiti jednu vrstu koja nam se najviše svidjela. Ali odlučile smo shoping napraviti sutradan. Tu večer, Guruji je božicama poklonio crvenu vrećicu u kojoj se nalazilo nekoliko stvari. U vrećici od Manohari Devi nalazili su se i mirisni štapići koje smo to jutro željele kupiti u shopu. U vrećicama ostalih božica, nije bilo mirisnih štapića.
- Dwaraki, Split
Osvrt na Navaratri 2019.
